Kada bi države Zapadnog Balkana sutra postale članice Evropske unije, sve termoelektrane na ugalj bi preko noći bankrotirale. Tim riječima Janez Kopač rezimira svoje najnovije istraživanje. Kopač je direktor "Energetske zajednice”, asocijacije Evropske unije i zemalja istočne i jugoistočne Evrope za energetski sektor.

Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Srbija već sada svake godine ulažu skoro 170 miliona eura u subvencije za proizvodnju energije iz uglja. Kada bi ovih pet zemalja ušlo u EU, godišnje bi na ovu sumu došlo još milijarda eura. Razlog: trgovanje emisijama, odnosno plaćanje naknada za proizvodnju otpadnih plinova u EU.

Strujom sa Balkana profitira se u EU

Kompanije koje zagađuju zrak stakleničkim plinovima u Evropskoj uniji moraju na to kupiti prava, odnosno plaćati određenu sumu. Na primjer, proizvodnja jedne tone ugljičnog dioksida (CO2) košta 20 eura. Elektrane na ugalj na Zapadnom Balkanu su posebno prljave i štetne po zdravlje. Dakle, morala bi se platiti visoka cijena da bi one i dalje funkcionisale nakon ulaska u EU.

Janez Kopač smatra da bi bilo dobro da se već sada u zemljama Zapadnog Balkana uvede porez na emisiju stakleničkih plinova. Umjesto 20, trebalo bi naplaćivati nekoliko eura po proizvedenoj toni, a prikupljeni novac bi se onda mogao ulagati u obnovljive izvore energije. Kao rezultat toga, energetski sektor bi se polako pripremao za pristupanje EU.

Ali stvarnost je drugačija. U narednih nekoliko godina na Balkanu je planirana izgradnja novih elektrana na ugalj, a iza svega se krije računica: "Većina energije proizvedene na ugalj na Zapadnom Balkanu izvozi se u EU. Ta energija je u EU jeftinija od električne energije iz elektrana na ugalj u EU, koje moraju plaćati naknade za emisiju štetnih plinova", kaže Kopač.

Izgranja hidroelektrana je pogrešno rješenje

Masovne državne subvencije za električnu energiju proizvedenu iz uglja postoje i u EU - na primjer u Njemačkoj ili Poljskoj. S druge strane, Evropska komisija već godinama poziva na proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Do 2020. godine, 20 posto električne energije koja se troši u EU treba biti proizvedena iz obnovljivih izvora. Do 2030. taj postotak bi trebao da bude 32. Mnoge države članice EU, uključujući i Njemačku, neće postići cilj za 2020. godinu.

Zemlje koje žele da se pridruže EU takođe treba da se rukovode gore navedenim ciljevima. Stoga se u jugoistočnoj Evropi promoviše izgradnja "zelenih" elektrana. Kao rezultat toga, u Srbiji, BiH, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji i Crnoj Gori trenutno se planira i gradi više od 2.700 tzv. mini hidroelektrana kapaciteta do 10 MW - na žalost lokalnog stanovništva i aktivista za zaštitu okoliša.

Proizvodnja električne energije iz hidroenergije je uglavnom samo djelimično održiva, jer brane izazivaju veliku štetu okolišu, tvrdi Igor Kalaba iz organizacije „Climate Action Network".

Mini hidroelektrane bez subvencija nisu ekonomski održive i zbog svoje male veličine ne bi doprinijele energetskoj sigurnosti regije. Uništavanje krajolika je katastrofalno, a građevinske dozvole često se dodjeljuju bez ili uz pogrešnu procjenu uticaja na okoliš. Vlasnicima takvih elektrana je, na osnovu važećih zakona, svaki profit ipak osiguran, navodi Kalaba.

Napredak uprkos nepostojanju političke volje

Da bi se suprotstavio takvom razvoju situacije, Kalaba poziva na promjenu. Umjesto subvencija za male hidroelektrane treba se fokusirati na javne tendere za velike projekte vjetra i solarne energije. Njih treba da sprovodi najbolji ponuđač, slično situaciji u EU. Osnova za sve tendere mogu biti usaglašene procjene uticaja na životnu sredinu, u koje bi trebalo uključiti i lokalno stanovništvo, objasnio je ovaj aktivista.

Kalaba vidi veliki potencijal u energetskoj efikasnosti zemalja jugoistočne Evrope. Postojeće elektrane bi uz pomoć modernizacije mogle proizvoditi još više električne energije. Bolji odvodni sistemi i priključni uređaji mogu pomoći u uštedi energije. Na pitanje zašto to još uvijek nije implementirano, postoji nekoliko odgovora, objašnjava Igor Kalaba.

U  nekim slučajevima nedostaju vještine i resursi, na primjer za implementaciju i kontrolu politika za zaštitu okoliša. Ali uglavnom nedostaje politička volja. Da bi električna mreža u regionu bila efikasnija, pojedine zemlje morale bi biti međusobno bolje povezane. To bi zahtijevalo povjerenje država u susjedne zemlje, navodi on.

Uprkos svim problemima, postoje i pozitivni rezultati. U Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj, u posljednjih nekoliko godina pojavila su se vjetroelektrane. One ispunjavaju sve zahtjeve i zaista su održive.

Međutim, Igor Kalaba najveći razvoj vidi u lokalnom stanovništvu: "Prije pet godina niko u regionu nije govorio o energetskoj tranziciji. Sada ljudi o tome govore i to je veliki korak naprijed".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android