Živimo u vremenu u kojem sve manja grupa ljudi biva sve bogatija, a sve veća grupa, i pored blagostanja i rada, ne može da učestvuje u tom bogatstvu. Socijaldemokratija nam je potrebna kao što to dugo već nije bila, ali ona je u grču sujete i bolećivosti. I dok je ranije kao suveren važio onaj političar koji umije da podnese kritiku i ostane posvećen problemu, sada sve više političara smatra da može da se otresa na kritičkim novinarima.

To je nepodnošljivo zato što je jasna potreba za političarima koji se ne bave samo sobom, već i uslovima u kojima ljudi žive. Valja zaustaviti eroziju društvenog jedinstva. Trenutno se mnogo govori o #MeToo-kampanji i preobražaju koji bi taj glasni ženski pokret mogao da donese. A premalo se govori o šteti koju Tramp svojim paradiranjem neoliberalnom, sebeljubivom i autoritarnom muškošću prouzrokuje kod mladih muškaraca i rukovodilaca. Dijalektika borbe polova sadašnjice: samoodređenje žene ide ruku pod ruku sa povratkom autoritarnog vladara.

Praznik neoliberalne bezobzirnosti

Kada su u Davosu šefovi evropskih koncerna – uglavnom muškarci – sjedili za stolom sa Trampom, bila je to gozba prezrivih koju su radnici mogli da gledaju na televiziji iz svojih naslonjača. Bilo je vremena kada su radnici i seljaci svrgavali čitave vlade zato što su večerale o državnom trošku. Ljudi su to ovako vidjeli: te elite proždiru plodove rada naših otečenih ruku. Takvo razmišljanje danas važi kao deplasirano, možda i zato što nema dovoljno radnika koji plaćaju danak tom radu otečenim rukama već ih više muče burnout i depresija. Živimo u postideološkom vremenu i hoćemo da rješavamo društvena pitanja s onu stranu Marksa. Pa kako bi bilo da možda stanemo na put vaskrsnuću autoritarne muškosti?

Šef Simensa Džo Kezer je uspio da se bestidno naruga 6000 ljudi kojih je htio da se otarasi. Najprije je rekao: „Gasne turbine nam više ne trebaju. To će koštati Njemačku 6000 radnih mjesta". A onda su ti radnici u vijestima mogli da vide, inače neupadljivog, Kezera kako pred Trampom raste kao tijesto dok najavljuje – da hoće da pravi gasne turbine u SAD. A Big Daddy samo klima glavom... Rijetko kada su se uticajni muškarci u svojoj neoliberalnoj bezobzirnosti toliko izblamirali kao ova muška bratija na večeri sa Trampom u Davosu. Pobjednik je onaj ko maksimizuje dobit. A gubitke će da amortizuje zajednica. Zajednica koja postaje razjedinjena jer sve više jedinki zbog odluka kao što je Kezerova ne može da prehranjuje svoje porodice.

Postoji razlog zbog kojeg su ljevičari nekad bili protiv globalizacije – dok nije došao Tramp koji je takođe bio protiv globalizacije. Pa su se kritičari globalizacije uplašili da bi mogli da budu strpani u isti koš sa nacionalistima. Mnogi više ne dižu poviku na elitu – iz straha da će biti optuženi da dižu poviku na elitu. Šta je uopšte „Davos"? Bilo je i vrijeme kada su demokrate zahtijevale da se stvore političke strukture koje omogućavaju kontrolu i rezultati politike čine transparentnim. No, informativni sastanci poput G20 ili Davosa, na kojima dominira privreda, a politika je dekoracija, dokidaju tu transparentnost. Karta za samit u Davosu košta petocifrenu svotu: Makron dolazi. Merkelova dolazi. Tramp dolazi. Prije svega Kina dolazi. Kada zovu inicijative civilnog društva, političarima je teško da nađu termin. Populistički? Pa neka je.

Samozaborav socijaldemokratije

Bogata Njemačka, koja navodno ima ulogu predvodnika Evrope, ne uspijeva da reguliše svoj sektor patronažne njege i da omogući svojim građanima da dostojno ostare. Nedostaje 130.000 njegovatelja. Oni se regrutuju u Jordanu, Južnoj Evropi, itd. I to u zemlju u kojoj jačaju netrpeljivost prema strancima, islamofobija i antisemitizam. Istovremeno njegovatelji nedostaju u zemljama Južne Evrope. U Njemačkoj postoji manjak od 35.000 nastavnika u osnovnim školama. U „bogatoj Nemačkoj" u kojoj su istoriju počele da pišu firme kao što je Simens, postoje manjkavosti u obrazovanju. To je samo jedan od mnogo primjera.

Izgleda da je došlo vrijeme kada menadžeri javno i bez stida smiju da govore o radnicima kao o ljudskom materijalu za sticanje kapitala. Human resources – kada je uveden taj pojam, mnogi karijeristi su se obradovali tom neoliberalnom anglicizmu kojim pobjednici u ovom svjetskom poretku mogu da demonstriraju svoj internacionalizam. Njemački sindikati sada traže radnu nedjelju od 28 sati i povišicu plata od šest odsto. Nečuveno za superbogataše i Kezere ovog svijeta. To neće biti ostvarivo, reći će – i okrenuti se svojim Panamskim papirima. Human resources – to je nešto što mogu da nađu svuda na svijetu. Pogotovo tamo gdje nema sindikata. Samo, tragično je to što nema seljaka za seljačku bunu. Možda je to osnovni problem socijaldemokratije: ona za sebe ne zna ko je, a ne zna ni ko su današnji seljaci i kako da im se obrati.

*Jagoda Marinić je njemačka spisateljica hrvatskog porijekla, autorka pozorišnih komada i novinarka, rođena kao kćerka hrvatskih doseljenika u Vajblingenu. Živi u Hajdelbergu. Nedavno je objavila roman „Made in Germany – šta je njemačko u Njemačkoj?". Tu ona piše o identitetu Njemačke kao doseljeničke zemlje. Ovaj tekst je objavljen u okviru kolumne Moja Evropa.