Iskreno rečeno, Vojislav Šešelj me pomalo razočarao. Odavno nije napravio nijedan gaf, nijedan izgred, nijednu cirkusku tačku. Nije da mi tako nešto nedostaje. Ali danas više ne možeš ni na koga da se osloniš.

Doduše, u Srbiji je teško privući pažnju. Vrište naslovi bulevarskih medija, predsjednik saopštava svakodnevno važne stvari na svim kanalima, voditeljke piskavih glasova i prekratkih suknjica nadvikuju se s gostima u emisijama zabavnog karaktera.

Nije Šešelju lako. Nekada je bilo dovoljno da izvadi pištolj pred skupštinom ili potegne priču o zahrđalim kašikama, da opsuje kao kočijaš u Hagu, pa bi ga s nevjericom posmatralo i staro i mlado. I protivnici i fanovi.

A sada? Povratnik sa privremenog boravka u Ševeningenu u prvo vrijeme je obećavao povratak stare slave. Uspjelo mu je da paljenjem hrvatske zastave pokvari ionako loše srpsko-hrvatske odnose. Najavio je dolazak i u Sarajevo kako bi procunjao stazama svog detinjstva. Uspjelo mu je da „pobjegne Grobaru sa lopate" pobijedivši rak zahvaljujući nekoj ruskoj, čudesnoj medicini. Pošlo mu je za rukom da sve to pretvori u politički profit i vrati obezglavljene Radikale u Skupštinu.

Dok se predsjednik države zvao Toma Nikolić imao je koga da zavitlava. Kumstvo u Srba nije šala. Kako se Toma Nikolić voljom svog najrođenijeg partijskog prijatelja Aleksandra Vučića udaljio iz politike i približio privatnom kazanu, Šešelj je ostao bez solidne mete.

Vojvodu smo mogli vidjeti na Sajmu knjiga kako prodaje svoje naslove – hiljade i hiljade stranica koje niko živ, osim sirotih haških prevodilaca i tužilaca, nije do kraja pročitao. Ili kod Milomira Marića na Srećnoj televiziji sa Sekom Aleksić. Blag čovjek, na ranu da ga priviješ.

Uzgred rečeno, Šešelj nikada, pa ni u kritičnoj fazi predizborne kampanje – a u Srbiji je stalno neka predizborna kampanja – nije targetirao svog bivšeg političkog posinka Aleksandra Vučića. Više voli da zakači ponekog iz opozicije. To nam govori da njih dvojica imaju neki džentlmenski sporazum o aktivnoj miroljubivoj koegzistenciji.

Opozicija slaba, Vučić jak, a Šešelj blag, sa stanovišta vlasti to je skoro idilično stanje.

Šešeljeva nova blagost

E, sada na scenu stupaju haški pravnici. Nezgodno je to što u svim ozbiljnim pravnim sistemima prvostepena presuda podliježe drugostepenom preispitivanju. Ne kažem da je Hag koji oslobađa generale, provjerene etničke čistače, ili paravojnike koji su smakli sve svjedoke svojih svinjarija, potpuno kredibilna ustanova. Ali barem pokušava da formalno obavi posao do kraja. Drugostepena presuda u Šešeljevom slučaju očekuje se već u srijedu (11.4). Oslobađajuća presuda od kraja marta 2016. biće potvrđena ili odbačena.

Šešelj je već rekao da ga pravosnažna presuda ne interesuje, jer je svoj posao u Hagu okončao. No, Šešeljeva nova blagost ne bi trebalo da zavara. Ukoliko haške sudije udovolje želji tužilaštva i odrežu Šešelju kaznu do 28 godina robije, vrlo brzo će vojvoda ponovo postati radikalski Sveti Đorđe koji bi na koplje ili kakav drugi šiljak da natakne hašku aždaju.

To za njega nije problem, naprotiv. Njemu pod stare dane nedostatak solidnog neprijatelja zagorčava život i pretvara ga u običnog, izanđalog srpskog političara koji ne zna da ode u penziju. Nadgornjavanje sa Hagom Šešelj vidi kao svoj doprinos srpskoj istoriji, pa bi mu nova epizoda samo dala priliku da se vrati svojoj izvornoj psovačkoj lucidnosti.

Svaka presuda, osim potvrde oslobađajuće, imala bi neugodne posljedice za idilične odnose vlasti i Šešelja. Naročito ako sudije odrežu više od šesnaestak godina. Pošto je Šešelj odležao već jedanaest godina, a to je dvije trećine od šesnaest i po, svaka presuda koja bi ostala ispod tog limita bila bi indirektna potvrda oslobađajuće presude. No, Šešelj više ne bi bio ubica haške aždaje već osuđeni ratni zločinac. Što njemu može biti svejedno, jer priznaje samo sud svoje partije.

Stvar bi se dodatno zamrsila ukoliko bi se sudije približile zahtjevu tužilaštva – ili 28 godina zatvora ili novi proces. Beograd bi tada bio u obavezi da izruči Šešelja u Hag. A vojvoda je rekao da dobrovoljno nikuda neće ići. Pošto Srbi, naročito oni skloni Naprednjacima, sve doživljavaju vrlo lično, Aleksandar Vučić ne bi više mogao da ostane tek pozapađeni bivši radikal, već bi morao da učini ono što je učinio Đinđić – da pošalje traženog na put sa kartom u jednom smjeru. Bivši Šešeljevi fanovi, kojih je dosta među naprednjačkom ciljnom grupom, mogli bi da dođu na ideju da je to neka vrsta izdaje, oceubistva ili neki drugi srpski kumovsko-politički specijalitet. To se Vučiću ne bi dopalo.

Vučićeva stabilnost

Zar nije indikativno da dva tražena radikalska lica ne bivaju izručena u Hag, mada je iz Holandije još 2015. stigla potjernica sa njihovim imenima zbog zastrašivanja svjedoka u slučaju Šešelj? Kada predsjednik čuva sitne ribe, ne bi bilo baš logično da niz vodu pusti i soma kapitalca. Osim ukoliko politička cijena neizručenja ne bude veća od one koju bi morao da plati ako bi Šešelja opet poslao u Hag.

Pogledamo li ponašanje zapadnih zemalja kada su u pitanju važni principi poput vladavine prava i slobode medija, onda Vučić donekle može biti spokojan. Balkansku izbjegličku rutu čuvaju stabilizatori kojima se ponešto progleda kroz prste. A Vučić češće od svih izgovara riječ stabilnost. Doduše, za Srbiju bi bilo nezgodno da ponovo postane jatak nekom haškom bjeguncu. Ali čemu žurba? O tome se može podrobnije raspravljati i oko 2025.

Potvrda oslobađajuće presude donijela bi dodatno poniženje žrtvama. One su na svojoj koži osjetile djela koja su prije toga najavljena zapjenjenim riječima. A najglasniji crni mag ubistvenih, prejakih riječi, bio je upravo Vojislav Šešelj. Međutim, zvaničnom Beogradu bi takva presuda donijela olakšanje.

Mada je u takvoj formuli nešto naopako postavljeno – tebi je dobro kada se komšijama smuči – ova matematika vrlo dobro funkcioniše i ovdje i u komšiluku, još od devedesetih.