Na uglu bejrutske ulice Hamra, ondje gdje je nekada na zgradi visjela izblijedjela, nakrivljena najava za koncert egipatskog pjevača Mohameda Mounira, sada stoji novi znak: Libanese National Theater. Tu će se 13. rujna u poznatom starom kinu Le Colisée, prvi put nakon mnogo godina, ponovno upaliti svjetla i podići zastor.

„Oživjeti ta stara kina, vratiti ih – to mi je oduvijek bio san“, kaže Qassem Istanbouli, glumac, redatelj i osnivač Libanese National Theater. U Tyru, Nabatiyahu i Tripoliju kina su već ponovno izgrađena – a sada uskoro i u Bejrutu, u četvrti Hamra. „To ispunjava naš san“, kaže on. „Ovo kino je važno i zato što nastavlja tradiciju, čuva naše kulturno blago, naš identitet i naše zajedničko društveno pamćenje – za Bejrut, ali i za cijeli Libanon.“Legenda u Hamri: prodavač Naim Saleh pred svojim kioskom

Hamra - nekoć središte kulturne scene Bejruta

Istanbouli ima podršku Tiro Association for Arts i mreže volontera. Svi oni smatraju da svatko ima pravo na umjetnost – neovisno o podrijetlu, vjeri ili političkoj pripadnosti. To što Le Colisée sada ponovno otvara svoja vrata, rezultat je ove građanske inicijative, a ne državne kulturne politike.

Hamra je nekoć bila kulturno središte Bejruta. Šezdesetih i sedamdesetih godina u ovom se području nalazio niz kina i kazališta, premijere su trajale do duboko u noć. Na pozornicama su nastupali poznati umjetnici poput Fayrouza i Adela Imama, dok su u kafićima poput Horse Shoe Café sjedili glazbenici kao što su Abdel-Halim Hafez i Farid el-Atrash. Ovdje je sirijski pjesnik Nizar Qabbani pisao svoje stihove, ovdje su intelektualci raspravljali o politici i poeziji.

Hamra, smještena na zapadu grada, bila je i ostala mjesto gdje kršćani i muslimani žive jedni uz druge. Prožeta lijevim, sekularnim arapskim nacionalizmom onog vremena, četvrt je spajala Istok i Zapad, umjetnost i politiku, svakodnevicu i velike ideje. Tako je Hamra postala urbano mjesto susreta i razmjene, koje je prkosilo podjelama u zemlji.

S izbijanjem građanskog rata 1975. (do 1990.) slika se promijenila. Godine 1982. izraelske trupe su marširale niz ulicu. Nakon toga su se smjenjivale paravojne milicije koje su kontrolirale četvrt, a brojne su zgrade teško oštećene u uličnim borbama. Hamrin Commodore Hotel postao je baza za strane dopisnike.

Mnogi su i tada, unatoč nasilju, još uvijek posjećivali kina – ali su ona većinom uništena. Rat je okončao zlatnu eru Hamre. Nakon građanskog rata međunarodni se život više preselio u obnovljeni Downtown Beirut. Hamra je preživjela, ali su njezina kazališta gotovo sva zatvorena – ostalo je samo kazalište Metro Al-Madina. Velika kina su nestala.

Preporod 2000-ih

U 2000-ima Hamra je dobila novo lice: nove vodovodne i električne instalacije, iznova je popločena. To je vratilo u život četvrt i istoimenu ulicu. Navečer su se automobili gomilali ispred barova i restorana, studenti s fakulteta hrlili su u kafiće, sirijske obitelji otvarale su lokale, a nova generacija Bejruta unosila je svježu energiju.

„Otkad sam bio dijete, provodili smo vrijeme na ulici Hamra – s prijateljima i obitelji, tamo je jednostavno život pulsirao“, prisjeća se Haitham, danas čovjek u pedesetim godinama. Cijeli život proveo je u Hamri i okolici. „Ponekad je bilo toliko puno ljudi da nisi mogao nogom kročiti na ulicu“, kaže. Rado se toga prisjeća.

Jednako kao i Naim Saleh. On je institucija u četvrti. Više od 54 godine on i njegova obitelj prodaju novine i knjige na početku ulice Hamra – štand je preuzeo od svog oca. Nekada su se ondje gomilali časopisi i nove knjige, danas gotovo nitko više ne kupuje. Ipak je on tu, iz dana u dan, sa svojim kioskom, dok se trgovine oko njega zatvaraju. U vremenu kada je Hamra postala tiša, on utjelovljuje onu upornost koja održava na životu i tu četvrt – i sam Libanon.

Hamra: seizmograf Bejruta i Libanona

Danas, nakon gospodarskog sloma zemlje od 2019., ulica je tiša. Mnoge trgovine su zatvorene, vlasnici starih kafića odustali su. Nestanci struje uranjaju Hamru već rano navečer u tamu. Gospodarska kriza ostavila je duboke tragove: valuta je izgubila 90 posto svoje vrijednosti. A cijene su eksplodirale – u zemlji koja gotovo sve mora uvoziti.

Hamra je uvijek bila svojevrsni seizmograf Bejruta. Ovdje se koncentriraju lomovi i proturječja zemlje: političke blokade, koje se ogledaju u praznim trgovinama, i gospodarska kriza koja u propast vodi i kafiće s dugom tradicijom. I kao cijeli Libanon, Hamra živi od volje svojih stanovnika da izdrže. Društvene inicijative održavaju duh grada na životu – kao što čini i kino. Baš kao i nakon razorne eksplozije u luci u kolovozu 2020., kada države nije bilo, a ljudi su sami čistili grad, dijelili obroke, pomagali susjedima.

I čak dok kriza traje, Hamra piše novu priču: u ljeto 2024., dok se kino Le Colisée renoviralo, između redova sjedala spavale su izbjeglice s juga – obitelji koje su pobjegle pred izraelskim bombardiranjima u ratnom sukobu s Hezbolahom. Kino je privremeno postalo sklonište, mjesto koje istodobno odiše poviješću i ublažava aktualnu nevolju.

Redatelj i glumac Qassem Istanbouli u tome vidi srž svoga rada: „Želimo prevladati imaginarne granice između regija Libanona i povezati ljude kroz zajedničke kulturne prostore.“ Objašnjava kako se radi o tome da se kulturni život decentralizira, kako bi gledatelji i umjetnici mogli putovati između sjevera i juga, između Tyra, Tripolija i Bejruta. Kultura mora čuvati identitet i pamćenje.

Politički nestabilna vremena u Libanonu

Ali otvaranje dolazi u politički napeto vrijeme. U Bejrutu je nova vlada odlučila razoružati militantni islamistički Hezbolah. Libanonska vlada prihvatila je američki plan, prema kojemu do kraja godine sve oružje mora biti pod državnom kontrolom, budući da SAD - jednako kao i Njemačka - smatraju Hezbolah terorističkom organizacijom. Zauzvrat bi Izrael, unatoč formalno postojećem primirju, trebao prekinuti svoje stalne napade na Libanon i povući trupe s juga.

No nema pojedinosti o tome kako bi razoružanje trebalo biti provedeno. A novi vođa Hezbolaha, Naim Kassem, izjavio je: „Sve dok agresija traje i dok postoji okupacija, nećemo položiti oružje.“ Ako bude trebalo, najavio je, Hezbolah će vodit borbu protiv „izraelsko-američkog projekta“. Ako dođe do unutarnjih sukoba, dodao je Kassem, nova vlada za to snosi isključivu odgovornost.

No kino Le Colisée i njegovi suradnici ne daju se pokolebati napetom situacijom. Oni ostaju pri svojoj namjeri da kino, osnovano 1945., pretvore u mjesto za radionice, kazalište, festivale i arhiv za film i umjetnost. Trebalo bi postati mjesto susreta koje ne samo da podsjeća na zlatne godine Hamre, već i pokazuje da se četvrt, unatoč svim udarcima, uvijek iznova uzdiže iz pepela.

Možda će publike biti manje nego nekada. Možda će u zemlji i dalje postojati napetosti. Ali kada se u rujnu unutra ugase svjetla i podigne zastor, na trenutak će se vratiti stara Hamra – četvrt koja se odupirala podjelama i koja, poput cijelog Libanona, ne prestaje vjerovati u vlastitu budućnost.