Smrad urina i znoja. Sakriven iza betonskog zida stoji prljavi nužnik. Muhe, štakori… nigdje kreveta, čak niti madraca. 40 zatvorenika u ovoj maloj prostoriji spava na golom podu. Ovaj prizor nije izuzetak, naprotiv, ovako izgleda svakodnevica u brazilskim zatvorima. „Prenapučene ćelije, katastrofalni higijenski uvjeti…“ navodi svećenik Valdir Joao Silveira, koordinator brazilskih svećenika zaduženih za zatvore. On ove ustanove redovito posjećuje, zadnje koje je vidio su bila tri zatvora u brazilskoj pokrajini Para. I svuda je naišao na iste zastrašujuće primjere.

Brazil se naime na svjetskoj ljestvici po broju zatvorenika, nalazi na četvrtom mjestu; odmah iz SAD-a, Kine i Rusije. Između 2005. i 2012. godine broj zatvorenika se s 361.000 popeo na 513.000. No, u samim ustanovama ima mjesta za sveukupno tek 300.000 osoba.

Više sporta, kraće kazne

No, Brazil sada ipak povlači kočnicu. Do 2014. godine, kako bi smanjila prenapučenost, vlada namjerava investirati 300 milijuna dolara u zatvore. Trenutno se u brazilskom kongresu diskutira o novim zakonskim mjerama za to. Ono što je novo, te mjere bi trebale uključivati sudjelovanje u sportskim programima koji bi zatvorenicima ne samo mogli olakšati izdržavanje kazne već eventualno omogućiti i prijevremeno puštanje na slobodu.

Istodobno, državni uredi, nevladine organizacije i sveučilišta, osnovali su jednu vrstu „nacionalnog pakta“ koji bi trebao unaprijediti sudjelovanje zatvorenika i u raznim socijalnim i kulturnim programima. Isto tako, ovaj „pakt“ predviđa i mogućnost ponovnog preispitivanja pravomoćnosti presuda. Ukoliko se ovim putem ispostavi da tijekom sudskih procesa nije sve bilo kako bi trebalo, zatvorske kazne mogle bi biti smanjene. „Brazilski zatvorski sustav se oteo kontroli. Trebali bismo ukinuti i ogromne zatvore u kojima vladaju ekstremno visoke mjere sigurnosti. Proces resocijalizacije puno se brže i uspješnije odvija u manjim zatvorima nego u tako velikim“, kaže sudac Douglas de Melo Martins koji za nacionalno Pravosudno vijeće obavlja kontrolu brazilskih zatvora.

U zatvorima bez presude

Pravosudno vijeće započelo je početkom studenog s inspekcijama brazilskih zatvora u pokrajini Alagoas. Tijekom sljedećih mjesec dana ovo bi Vijeće trebao preispitati situaciju u šest zatvora u kojima je broj zatvorenika više nego alarmantan. Iako u prosjeku ovdje ima mjesta za oko 1.490 osoba, ovdje se nalazi više od 2.350 muških zatvorenika. Većina njih se ovdje nalazi iako nisu nikada dobili neku pravomoćnu sudsku presudu.

Međutim, prenapučenost nije jedini i najvažniji problem brazilskih ustanova. Međunarodnu ali i domaću javnost uvijek iznova šokiraju izvještaji vezani za organizirani kriminal koji cvjeta iza rešetaka, nasilje, mučenje, podmićivanje i pobune. Upravo ovo posljednje je već u nekoliko navrata plijenilo svjetsku pozornost. Primjerice, u zloglasnom zatvoru „Carandiru“ u Sao Paolu, je prije 25 godina izbila pobuna zatvorenika prilikom koje su pripadnici vojne policije ubili 111 zatvorenika. Od tada ovaj zatvor vrijedi kao simbol loših zatvorskih uvjeta.

S novim programima resocijalizacije bi se ovi masivni problemi barem trebali umanjiti. Brazilski zakon inače već sada pruža priliku zatvorenicima da mogu umanjiti svoje kazne (ili dobiti premještaj iz zatvorenog u otvoreni tip zatvora) ukoliko rade, dobro se vladaju i školuju. To konkretno znači da ta tri radna dana koja odrade ili za 12 sati uspješno apsolvirane nastave, mogu pod određenim okolnostima smanjiti svoj boravak u zatvoru za jedan dan.

Struja na nožni pogon

Međutim, problem je u tome što nisu svi zatvori u mogućnosti svojim „stanovnicima“ omogućiti sudjelovanje u nekom od odgovarajućih programa. Upravo na ovim mjestima, spomenuti „pakt“ bi se trebao više angažirati i testirati nove oblike resocijalizacije.

Primjerice, u zatvoru „Santa Rita do Sapucai“, u pokrajini Minas Gerais, oko 130 zatvorenika sjedi oko jednog stroja, okreće pedale nekoliko sati dnevno i time opskrbljuju grad uličnom rasvjetom. U zatvoru „Ariosvaldo de Campos Pires“, 160 kilometara sjeverno od Rio de Janeira, jedna brazilska dizajnerica je zatvorenike podučila u ručnom radu – pletenju i kačkanju.

U Brasiliji pak, glavnom gradu ove zemlje, sveučilišta, savez zatvorenika i nevladina organizacija Ser livre, pokrenuli su projekt pod naslovom „Otvorena vrata“. Ovoga puta je riječ o – čitanju. Svatko tko želi sudjelovati u ovom projektu mora svakog mjeseca pročitati jednu knjigu i napisati recenziju. Komisija koja kasnije čita ove uradke odlučuje tada o tome hoće li netko dobiti smanjenje kazne i ako da, na koliko dugo.

Čitanje kao ulaznica za bolji život?

No, do sada se za ovaj projekt nije prijavilo mnogo zatvorenika. Od ukupno 120 osoba koliko ih sjedi u zatvoru ovoga grada, recenzije je poslalo svega njih 12. Ovako slab odziv ovdašnje stručnjake nimalo ne čudi. Zašto da se netko zanima za suvremenu brazilsku literaturu ako nema čak niti dovoljno pitke vode, a kamoli da zna hoće li uopće preživjeti svoju zatvorsku kaznu?

I svećenik Valdir Joao Silveira ovu inicijativu drži prilično nerealnom. „U zatvorima Salinopolis u Pari je većina od 200 zatvorenika nepismena. Neki nemaju niti osnovne dokumente i nije im poznat čak niti dan rođenja“, kaže Silveira i dodaje kako je Brazilu na prvom mjestu potrebno poštivanje građanskih i ljudskih prava, a tek onda obrazovanje. Na koncu, bez važećih dokumenata ionako niti jedan zatvorenik ne može sudjelovati u nekom programa resocijalizacije.

Autori: E. de Sa, A. Prange / Ž. Telišman

Odgovorni urednik: Svetozar Savić