Zidojče cajtung (Minhen): „Kada je konačno sve bilo gotovo, kada je Novak Đoković osvojio i ovaj poslednji, prokleti turnir koji je još nedostajao u njegovoj zbirci, nije predugo ležao opijen radošću na šljaci Rolan Garosa. Mislio je i na Endija Marija, poraženog i drugoplasiranog na svjetskoj rang-listi. Pa je ustao i pohitao ka Mariju, koji je čak preskočio mrežu da bi mu čestitao. 3:6, 6:1, 6:2, 6:4, to su brojke ovog finala. Ali, brojke ne mogu da ispričaju sve. Đoković je u subotu, nešto poslije 18 sati, ostvario istorijski uspjeh. Osmi je igrač u istoriji koji je osvojio sva četiri Gren slem turnira, a poslije Dona Badža (SAD) i Roda Lejvera (Australija) je tek treći koji ih je osvojio u nizu.“

„Ovo, 115. po redu, otvoreno prvenstvo Francuske, bilo je dvanaesti napad srpskog prvog igrača svijeta na Kup musketara. Sve druge pehare odavno ima u svojoj kolekciji. Melburn je prvi put osvojio 2008, a 2011. je prvi put pobijedio na turnirima u Vimbldonu i Njujorku. „Hvala, Endi“, rekao je Đoković, i dodao da je to bio težak meč kao što se i očekivalo. Ali, to je bilo uljudno pretjerivanje Srbina. U stvarnosti je on dominirao u ovom finalu i to onako kao što već mjesecima dominira u muškom tenisu – kako mu drago. Ljuti ga što je izgubio meč, rekao je Škot, nakon što se izvinio publici zbog toga što ne govori francuski.“

„Već poslije polufinala, Mari se žalio na slabu podršku pariske publike i rekao da je atmosfera u njegovom meču protiv Vavrinke bila teška. No, poslije pobjede u prvom setu, popustio je, izgubio kontrolu nad duelom – prije svega zato što je Đoković podigao svoju igru na svoj uobičajeni nivo“, piše minhenski dnevnik Zidojče cajtung.

Nahrihten (Linc): „Đoković je u trenucima trijumfa znao kome mora da zahvali. Svojoj porodici. Svojim najmilijima, dakle, svojoj supruzi i ljubavi iz mladosti Jeleni Ristić. Njihov sin Stefan još nema ni dvije godine. I naravno da je Đoker u svom pobjedničkom govoru pomenuo i svoj trenerski štab, kome pripadaju i Boris Beker i Gebhard Grič – Tirolac koji je već godinama zadužen za Srbinovu fizičku spremu.“

„Poslije toga je Đoković pjevao himnu svoje otadžbine. Jer, mada ovaj superstar živi u Monaku, patriota je. Pri tome se najbolji teniser svijeta dobro sjeća svog dvanaestog rođendana. Ne zbog poklona, već zbog bombi. Bio je 22. maj 1999. u Beogradu. Slavio sam u teniskom klubu Partizan, to je klub u kome sam odrastao. Moji roditelji su mi upravo pjevali zdravicu, bilo je podne, kada su napadi počeli. To je istorija. Đoković u svojoj zemlji odavno predstavlja simbol njenog ponovnog rođenja. Zavist ne igra nikakvu ulogu. U polufinalu Rolan Garosa je kao prvi teniser prešao granicu od 100 miliona dolara zarade, ukupno je na ovom turniru zaradio 2,2 miliona.“

Špigel onlajn (Hamburg): „Bilo je kao da su teniski bogovi željeli da ga testiraju poslednji put. Šta je nekoliko minuta poslije tolikih godina čekanja [...] Poslednja faza meča je bila vrlo naporna za živce, kao što je Đoković poslije priznao. Ali bila je i najbremenitija onim što će ostati u sjećanju tog popodneva kada je teniski kralj definitivno krunisan. Poslije toga, Đoković je govorio o posebnoj vezi sa publikom u Parizu.“

„Naposljetku, ta publika mu je prije godinu dana, poslije poraza protiv Vavrinke u finalu, minutima aplaudirala, dirnuvši ga do suza. U znak zahvalnosti, Đoković je poslije pobjede na šljaci nacrtao srce – kao što je to svojevremeno učinio harizmatični Gustavo Kuerten kada je pobijedio u Rolan Garosu. Naravno da je pitao Brazilca za dozvolu, rekao je kasnije Đoković. Najvažnije je osjećanje olakšanja. Ponosan sam i oduševljen. Još ne mogu da sredim utiske i radujem se što stojim pored ovog trofeja.“

„Ova nedjelja je trijumf za istorijske knjige. Kao i Rodžer Federer i Rafael Nadal prethodnih godina, Đoković je Parizom kompletirao svoju listu Gren-slem uspjeha. Ali jedna stvar ga čini izuzetnim u kolu pobjednika. On je prvi igrač poslije Roda Lejvera koji je osvojio sva četiri Gren-slema u nizu. Za razliku od Australijanca, Đokoviću je to uspjelo na tri različite podloge. U Lejverovo vrijeme, tri od četiri Gren-slem turnira su igrana na travi.“

„Za mnoge kritičare, moderni tereni, bilo da je riječ o šljaci, tvrdoj podlozi ili travi, suviše liče jedan na drugi. Svi su srednje brzi, razmjena lopti traje duže nego ranije jer igrači ne idu više često na mrežu. Ali, jedan zanesenjak, jedan istraživač tenisa poput Đokovića, u svakoj eri bi spadao u najbolje na svijetu. Jer, on je svoj način igre tokom godina sastavljao kao veliku slagalicu. Neke elemente je poboljšao, a neke na svoj način izumio. Ono što je u njegovoj igri interesantno, jeste da je tako reći razmišljao unatrag. Kod šampiona u prošlosti, glavni elementi igre su bili jak servis i forhend koji su određivali ritam igre. Naravno da Đoković vlada i jednim i drugim. Ali njegova dominacija počiva na riternu. Đoković je najbolji ritern-igrač u istoriji, koji od prvog trenutka guši ofanzivne napore svojih protivnika. Tako je on postao neka vrsta savršenog modernog igrača – koji se vanserijski dobro kreće i vlada svim udarcima“, piše Špigel.