Već danima, ma ne, već sedmicama dobijam lične poruke preko društvenih mreža: ljudi iz Turske i Njemačke mi kažu da oni ili njihovi rođaci ne mogu da dobiju vizu za takozvani Šengenski prostor, iako su predočili sva potrebna dokumenta. Više ne znaju šta da rade i mene pitaju za savjet.

Prvo sam pomislio: a, opet neko ko je ljut na njemačke institucije u Turskoj. Ali, sada znam da iza svake od ovih poruka stoji lična sudbina: prosvjetni radnici koji samo žele da posjete brata ili sestru u Holandiji; penzioneri kojima nije dozvoljeno da dođu u Njemačku na vjenčanje svoje djece; umjetnici koji su željeli da učestvuju na festivalu u Italiji. Ti ljudi samo rijetkim slučajevima dobijaju šengensku vizu, a i kada je dobiju, važi znatno manje dana nego što su tražili.

Turski mediji izvještavaju da je Njemačka najstroža po pitanju rješavanja zahtjeva za vizu. To potvrđuje čak i Ministarstvo spoljnih poslova u Berlinu: turski državljani trenutno dobijaju daleko manje viza. Kao razlog se navodi - kriza turske ekonomije i permanentni odliv mozgova.

Istina – situacija u Turskoj je trenutno apsolutna katastrofa. Inflacija raste svakog mjeseca, prema zvaničnim podacima nedavno je iznosila skoro 80 ​​odsto. Broj nezposlenih je takođe najviši u istoriji.

I na kraju, ali ne i najmanje važno, masovno kršenje ljudskih prava od strane turske države vjerovatno je jedan od razloga zašto se vize izdaju u tako malom broju: države EU se veoma plaše da bi većina onih koji ulaze sa vizom mogli da ostanu negdje u EU.

Zabrinutost je podstakla tvrdnja da su studenti koji su u EU došli na osnovu stipendije Erazmus sve više podnosili molbe za azil – o čemu su naveliko izvještavali turski mediji. Kao rezultat toga, šanse da turski studenti uopšte budu primljeni u Erazmus program - naglo su opale.

No, većina ljudi u EU nije svjesna da su zahtjevi za šengenske vize enormno skupi za Turke u Turskoj. Samo taksa za vizu iznosi 80 evra. Ako se viza ne odobri, novac se gubi. U većini slučajeva tu su i troškovi leta i hotela za već rezervisano a propalo putovanje. Doduše, oni koji su odbijeni mogu da se žale, ali pitanje je da li će u tome imati uspjeha.

Zato u Turskoj raste bijes, gotovo mržnja prema zemaljama Šengena.

Jer, ni ljudi koji su ranije redovno dolazili u EU više ne mogu da dobiju vize. Ljudi koji imaju stalan posao u Turskoj, djecu i kuću, ne dobijaju vize.

Ljudi koji se vrate u domovinu, uprkos svim nepovoljnim okolnostima u Turskoj, neće dobiti vize.

Penzionerima, bivšim „gastarbajterima” koji godinama žive u ljetnikovcu u Turskoj i nemaju razloga da trajno ostanu u Njemačkoj ili EU, ne daju se vize.

Ove odluke konzulata više nisu shvatljive!

Smjernice za dodjelu šengenskih viza hitno moraju biti revidirane. Osobe koje su ranije dobile vize i koje su često bile u EU - vlasti bi trebalo da tretiraju drugačije. Ni ljudima koji su već u godinama za penziju i žele samo da proslave vjenčanje svoje djece ili posjete unuke, ne bi trebalo praviti nepremostive prepreke. Preduzetnici koji žele da stimulišu tursku ekonomiju i putuju na sajmove ili pregovaraju o ugovorima u šengenskom prostoru svakako bi trebalo da dobiju vizu. Turski turisti gladni putovanja takođe mogu biti blagoslov za EU nakon pandemije.

Ogromna većina „crnih ovaca" koje žele da ostanu u EU, ionako postižu svoj cilj tako što dolaze ilegalno. I zato obični, „nevini" turski državljani ne bi trebalo da budu kažnjeni za pogrešnu politiku svoje zemlje.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu