Kada se ove srijede tokom inauguracije Džozefa Bajdena bude čuo glas Lejdi Gage, tačno 14 dana nakon upada Trampovih pristalica u Kapitol, Bajden želi da da upravo ovaj signal: zemlja, koja je podijeljena kao rijetko kad, pod njegovim vođstvom bi trebalo da se ujedini. „Klasično značenje inauguracije je predavanje vlasti u jednoj mirnoj ceremoniji“, kaže Jirgen Marčukat, ekspert za američku istoriju sa Univerziteta u Erfurtu. Ali, šta je ovog puta drugačije, pokazuje pogled u udžbenike istorije.

Najvidljiviji znak mirnog prenosa vlasti je bio i jeste, od kako je Džordž Vašingotn 30. aprila 1789. kao prvi američki predsjednik uopšte položio zakletvu na Ustav SAD u prisustvu svog prethodnika koji je odlazio s vlasti. Dosadašnji američki predsednik Donald Tramp je više puta najavljivao da neće prisustvovati ceremoniji. Ritualu u srijedu će prisustvovati manje publike, što zbog pandemije korona virusa, što zbog briga oko mogućeg izbijanja nasilja – i biće pretežno virtuelan.

Inauguracija Džefersona bez prethodnika

Trampova najava da neće prisustvovati inauguraciji budi uspomene u američkom društvu. Tomas Džeferson je 4. marta 1801. u pratnji poslanika Kongresa i oficira građanske policije ušao u zgradu parlamenta u Vašingtonu - Kapitol je još uvijek bio u izgradnji – i tačno u podne položio zakletvu. Svirao je orkestar mornarice. I jedno i drugo uobičajeno je i danas. Bila je to prva inauguracija u novoosnovanom glavnom gradu i istovremeno prva na kojoj nije prisustvovao prethodnik - Džon Adams.

Isto se ponovilo više puta u istoriji, kao i kada je krivac bila iznenadna smrt predsjednika. To se desilo 22. novembra 1963. godine u 14 časova i 38 minuta po lokalnom vremenu, kada je Lindon B. Džonson u predsjedničkom avionu na aerodromu u Dalasu pred američkim ustavom položio zakletvu. Dva sata prije umro je predsjednik Džon F. Kenedi (1917-1963) na kojeg je izvršen atentat. Pored Džonosna stajala je Kenedijeva udovica Džeklin (Džeki Kenedi). Na njenom roza Šanel kostimu još uvijek su bili tragovi krvi njenog supruga.

„Noćna mora je gotova, ustav funkcioniše"

Ni Ričard Nikson nije bio prisutan kada je njegov zamjenik Džerald Ford 8. avgusta 1974. u Istočnoj sobi Bijele kuće položio zakletvu. Nikson je u televizijskom govoru objavio da se povlači s funkcije, nakon čega je bilo jasno da će ga Kongres SAD opozvati zbog skandala Votergejt. Prve Fordove riječi upućene građanima Amerike trebalo je da djeluju optimistično: „Dragi moji američki sugrađani“, kazao je Ford, „naša duga noćna mora je gotova, naš ustav funkcioniše".

Samo 25 godina kasnije i nakon četvorogodišnjeg mandata Donalda Trampa, Džozefu Bajdenu bi mogao to da bude primjer. „Podijeljena zemlja, sve veća nesloga između dvije američke partije, sve to se zaoštrilo od 1970-ih godina“, kazao je istoričar Jirgen Marčukat u razgovoru za DW. On Trampa vidi kao „efekat jednog narastajućeg konflikta između dva različita tabora – između grada i sela kao i pobjednika i gubitnika u jednom sve više globalizovanom svijetu“. Mačukat dodaje: „Predugo smo to ignorisali.“

Ali, Sjedinjene Američke Države su već jedanput bile tako podijeljene kao danas - nakon Američkog građanskog rata 1869, kada je Endru Džonson predao vlast Julisizu Simsonu Grantu. „Ova promjena vlasti je okončala možda najdramatičniju fazu američke istorije“, smatra Mačukat. „Činjenica da odlazeći predsjednik nije bio prisutan, odražavala je podijeljenost zemlje, kao i ovog puta."

Rasizam dijeli Ameriku – i danas

Podjelu neću da tolerišem, izjavio je Abraham Linkoln (1809-1865) već uoči četvorogodišnjeg secesionističkog rata (1861-1865). Reagujući na izbor predsjednika Amerike – umjerenog i protivnika ropstva – najveći broj država sa američkog juga je u zimu 1860/1861. istupio iz unije. A rat u kojem su živote izgubile stotine hiljada ljudi uzeo je maha. Rat je završen Bitkom kod Apomatoksa 9. aprila 1865, a Linkoln umire nakon što je upucan u atentatu 15. aprila iste godine.

Glavni uzrok Građanskog rata bilo je ropstvo. Činjenica da rasizam i danas dijeli zemlju, kao što kaže istoričar Mačukat,  je „centralni faktor“ političkih konfrontacija u SAD. U tom smislu je Barak Obama bio uzdanica. Milion i 800 hiljada ljudi su htjeli da budu svjedoci trenutka kada je 20. januara 2009. prvi crni predsjednik položio zakletvu. To je bila demonstracija multikulturalnosti SAD. Istina, svirao je kao i uvijek mornarički orkestar, ali ono što je dirnulo srca ljudi bio je nastup Arete Frenklin. Pjevala je nezvaničnu himnu SAD: „My Country, ‘Tis of Thee“.

- pročitajte još: Džuntint: Dan oslobođenja crnaca u SAD

To je zapravo oda slobodi. „Zemlja u kojoj su umrli moji očevi“, stoji u tekstu, „zemlja ponosa očeva hodočasnika, neka vapaj za slobodom odzvanja sa svake planinske padine! “. Patritotska pjesma Semjuela Frensisa Smita, koju je napisao 1831. godine, podsjeća na samosvijest Amerikanaca nakon proglašenja nezavisnosti 1789. godine.

„Tu je riječ o slobodi i pravu da se stremi ka sreći“, podsjeća Mačukat. „Ova obećanja data su svim ljudima, ali od starta su neki bili izuzeti.“ Žene, Afroamerikanci i druge manjine – oni su morali da se izbore za ova prava. „Konflikt se provlači kroz čitavu američku istoriju a posljednjih godina je kulminirao“, analizira istoričar i naglašava da je „ono što spaja istovremeno i ono što razdvaja“.

- pročitajte još: Beskrajna borba za jednakost

Ove srijede će osim Lejdi Gage nastupiti pjevačica i glumica Dženifer Lopez. Ispod Kapitola bi trebalo da bude upriličena umjetnička instalacija. Za inauguraciju budućeg predsjednika Džozefa Bajdena i njegove potpredsjednice Kamale Haris mnoge zvijezde su najavile svoje nastupe. Tako će glumac Tom Henks voditi specijalnu tv emisiju „Celebrating America“ (Slavimo Ameriku). Nakon četiri godine Donalda Trampa i njegove mantre „Make America Great Again“ sada je na potezu Džozef Bajden da to obećanje ispuni na svoj način.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android