DW: Gospodine Babajiću, zašto ste se odlučili da ulažete u BiH u trenutku kada toj zemlji leđa okređe veliki broj njenih građana?

Muamer Babajić: U Bosni i Hercegovini vidim perspektive i šanse koje možda nisu očigledne. Cilj mi je da poboljšam stanje u BiH i ako to ne učinimo mi, ko će to za nas uraditi? Od početka rata je prošlo 25 godina i mislim da je krajnje vrijeme da se stvari mijenjaju. Nije dovoljno samo pričati o tome kako bi trebalo nešto uraditi. BiH ima veoma sposobne ljude. Posebno kada govorimo o mladima. Šteta je da oni nemaju perspektivu. Ono što mi je iz dubine duše najvažnija stvar jeste da budemo iskreni. Da prestanemo samo govoriti kako smo najbolji, nego počnemo raditi na tome da stvarno budemo ono što želimo. Međutim, moram priznati da je BiH, što se tiče tehnike i tehničkog razvoja na svjetkom nivou, veoma zaostala. Da bi se mogli priklučiti svjetskim tokovima i kako građani BiH i regiona ne bi bili samo jeftina radna snaga neophodne su visoke tehnologije.

Koja je vizija njemačkog centra za robotiku (DKR) koji će služiti i za edukaciju (obuku i doobuku)?

Vizija je da otvorimo perspektive i uvezemo tehnilogiju kao što je u Njemačkoj ili drugim razvijenim državama. To znači da BiH bude u mogućnosti da njeni građani normalno žive od svog rada i da ostanu u BiH i da ne idu u inostranstvo. Naravno, to može potrajati duže vremena, ali ne smijemo zaboraviti da čak i najduže putovanje počinje prvim korakom. Kada govorim o uvozu, prvenstveno se odnosi na transfer znanja pored specijalne opreme. Kada govorimo o edukaciji, ove godine se uglavnom radi o besplatnim kursevima za programiranje robota i Soft Skills treningu, koji je neophodan da se utiče na pozitivan razvoj. Soft Skills trening sam razvijao sa vrhunskim trenerom koji radi na četiri kontinenta za najveće svjetske kompanije kao Google, Allianz, Lanxess itd. Treneri su uglavnom doktori nauka koji već rade na tememama komunikacije, motivacije i drugim temama koje su vezane za ovo što nama treba. Školovati će se studenti i apsolventi srednjih škola. O tome opširnije, nakon otvaranja Centra. Kada je riječ o predavačima, odabrali smo veoma sposobne kadrove koji već predaju na mašinskom fakultetu u Tuzli i elektrotehničkoj srednjoj školi. Dopunjavaju se sa apsolventima koji su uposleni u Masterwerku i imaju praktično iskustvo.

Šta će Centar za obotiku ponuditi običnim građanima BiH? Kakva je njihova korist?

Obični građani će indirektno i dugoročno imati korist od toga. Primjer je da strani investitor želi investirati u BiH, ali mu nedostaje automatizacija. Automatizicija sa robotima na svjetskom tržištu konstanto raste i predviđa se porast i u narednim godinama. Jasno nam je da u većini slučajeva serijska proizvodnja ne može biti produktivna bez te odgovarajuće automatizacije sa robotima. Ako stranim investitorima to nedostaje na licu mjesta i ako mašine moraju nabavljati i servisirati u inostranstvu i ako još imaju komplikovanu birokratiju, kakva je u BiH, onda oni odlaze u druge zemlje. Odlaze u Mađarsku, Rumuniju ili u druge zemlje u kojim to već imaju. Dakle, moramo stvoriti uslove za dolazak stranih investitora. Obični građani na kraju imaju korist od toga što će se za razvijena tržišta proizvodnje premjestiti u BiH i region. Poslijedice toga su da će se obučiti i zaposliti građani, dakle otvoriti nova radna mjesta i podići standard zbog veće produktivnosti.

Da li to znači da bosanskohercegovački poduzetnici više neće morati iz inostranstva uvoziti robote za proizvodnju i da će njihovo servisiranje biti dosta povoljnije?

Upravo tako. Oni više neće morati brinuti za to odkud robot, kako će se programirati i šta ako ne bude radio. Meni je jedan privrednik, kada sam mu predstavio svoju ideju uspostavljanja Njemačkog centra za robotiku, rekao: da hoćeš bogdo to što prije napraviti. Zašto to on meni kaže? Zato što mu je iz neke industrijski naprednije zemlje tehničar morao doći, programirati, pustiti robota u rad i servisirati ga. Ta usluga mu je napaćena više hiljada eura. Želimo da bosanskohercegovački privrednici izgube strah od toga, zato što automatizacija sa robotima još nije zastupljena. Sa „Know-How“ transferom već imamo lokalne ljude koji vladaju materijom i smanjujemo troškove održavanja. Samim tim olakšavamo privrednicima odluku da budu produktivniji i kompetentniji na svjetskom tržištu. Mene boli kada se govori samo o tome da BiH ima jeftinu radnu snagu. Kada iz Njemačke odem u BiH, stalno mi govore da dovedem investitore jer BiH ima jeftinu radnu snagu. Želim da ljudi u BiH zarađuju tri puta više i da mogu normalno živjeti od svog rada. Ali, ne možemo biti produktivniji ako koristimo postrojenja i tehnologije iz ´60ih godina.

Da li vaše ulaganje u BiH ipak znači da BiH nudi šansu stranim ulagačima, prije svega iz Njemačke u kojoj je i sjedište vaše firme?

Bosna i Hercegovina nudi šansu u budućnosti još veću. Da vam iskreno kažem da ja ne mislim onako kako misli većina ljudi. Veliki broj građana BiH prebacuju odgovornost na druge. Treba postaviti pitanje šta ja, kao građanin BiH, mogu učiniti da toj zemlji i njenim građanima bude bolje. Potrebno je napraviti pozitivan ambijent koji će privući strane ulagače. Prije nekoliko sedmica smo imali posjetu jedne njemačke kompanije koja je lider na tržištu, kada je riječ o jednom privrednom segmentu. Oni su se zadivili kada su vidjeli naš centar koji je bio još u pripremi i upitali zar i ovo ima u BiH? Mi smo na osnovu toga, dakle toga što su se oni na licu mjesta, u ovom slučaju u BiH, uvjerili u uslove rada, sklopili posao na osnovu kojeg će biti zaposlen određeni broj ljudi u BiH. Druga stvar, po mom mišljenju je mentalitet. Postoje naprimjer konobari koji te neće ljubazno uslužiti jer mu je mala plata i jer zna da mu nećete ostaviti bakšiš. Ali, ako me dobro ugosti, onda ću mu i ostaviti i na kafu. Kada nam dođu stranici i ako naši zvaničnici ne govore strani jezik i traže da imaju ličnu korist od stranog ulaganja onda to otjera ljude. Moj cilj je oduševiti ozbiljne strane ulagače da rado dođu u BiH i u nju investiraju.

Mlad ste i uspješan njemački poduzetnik koji zajedno sa svojom firmom osvaja vrijedne nagrade. Šta jedan takav poduzetnik može poručiti mladima u BiH?

Prije svega moraju imati inicijativu i ne čekati da za njih neke stvari uradi neko drugi. Također ne smiju imati velike prohtjeve a ništa za to lično ne činiti. Svako želi da ima dobro auto, da ide na odmor, vlastitu kuću, velika primanja... Ali, to nije moguće (osim ako nešto ne naslijedite ili dobijete na lotou) ako se lično ne angažujemo da poboljšamo stanje u društvu u kojem živimo ili preduzeću u kojem radimo. Mislim da je nekima potrebno da odrastu, jer zaista imaju više opcija nego što vide. Nažalost je naporno ovo što ja govorim. Lakše je kriviti druge za svoju situaciju i ne preuzimati odgovornost za sve što čovjek lično uradi a i ne uradi.