Za one koji se ne sjećaju, da podsjetimo: kraj 2017. godine umnogome je ličio na kraj 2018. godine kada su odnosi EU i Zapadnog Balkana u pitanju. Šefica EU-diplomatije pozvala je premijere zemalja regiona na pretpraznični sastanak u Brisel koji se završio porukama o odlučnosti i interesu svih za jačanjem saradnje, dobrosusjedskih odnosa i regionalnog razumijevanja. Razlika je u tome što je tada Federika Mogerini napredovanje Zapadnog Balkana na putu evrointegracija stavila među prioritete EU za 2018. godinu.

”Slijedeća godina je vrlo važna za region. EU je pojačala svoj angažman sa Zapadnim Balkanom, sa svim partnerima u regionu. U tom smislu očekuje se isto jači angažman od strane tih partnera u oblasti reformi”, glasio je zvaničan stav Brisela. U 2018. godinu ušlo se sa istorijskom ”jasnom vremenskom odrednicom” predsjednika Evropske komisije Žana Kloda Junkera o ”uspješnom pristupanju Srbije i Crne Gore EU do 2025. godine”.

Da su upozorenja analitičara da se treba čuvati ”velikih priča koje se na kraju ne prevedu u konkretna djela i naprave štetu” bila opravdana, počelo je da se vidi već na proljeće, kada je Evropska komisija izašla sa Strategijom vjerodostojne perspektive proširenja i pojačanog angažmana EU na Zapadnom Balkanu. ”Istorijski datum” je tako postao ”okvirna vremenska odrednica”, perspektiva proširenja je prevashodno stavljena u ruke zemalja Zapadnog Balkana, dok je sama EU obećala da će da ostane ”vjerodostojna, čvrsta i fer” i da će da pojača svoje politike u cilju podrške transformativnim procesima u regionu. Kroz aprilsku Strategiju i tzv. ”paket proširenja” najavljena je mogućnost daljeg napretka Srbije i Crne Gore u pristupnim pregovorima, preporuka za otvaranje pregovora sa Tiranom i Skopljem, mišljenje o zahtjevu BiH za članstvom, napredak Prištine kroz SSP, intenziviranje rada na rješavanju bilateralnih pitanja, na prvom mjestu između Beograda i Prištine te Skoplja i Atine. U najavi je bio i ponovo ”istorijski” – poslije pauze od 15 godina – samit EU i Zapadnog Balkana.

Kako je ”proširenje” (p)ostalo ”usidravanje”

Samit EU – Zapadni Balkan organizovan je u maju 2018. godine u Sofiji. Posle samita iz Soluna 2003. godine to je trebalo da bude prilika za jasnu potvrdu EU budućnosti regiona odnosno jasnu posvećenost zemalja Zapadnog Balkana evrointegracionim reformama. Udarna vijest sa samita ticala se proširenja, ali ne u očekivanom kontekstu. Predsjednik Francuske Emanuel Makron jasno se založio za odlaganje proširenja do sprovođenja unutrašnje reforme EU, dodavši da je ”posljednjih 15 godina pokazalo put slabljenja Evrope svaki put kada bi došlo do proširenja”. Prethodnu već razvodnjenu ”vremensku odrednicu 2025. godine” Makron, ali i drugi lideri EU, među kojima i njemačka kancelarka Angela Merkel, ponovo su udaljili od Zapadnog Balkana. ”Partneri ” u regionu, pri čemu su se ”države Zapadnog Balkana” izgubile zbog insistiranja Madrida na nepriznavanju nezavisnosti Kosova, još jednom su dobili formulaciju ”nedvosmislene podrške njihove evropske perspektive” koju je francuski predsjednik čak i preimenovao u ”usidravanje regiona sa i ka EU”.

Skoplje i Tirana i dalje ”na ledu”

Za to vrijeme zemlje Zapadnog Balkana ”ključnu godinu” za napredak ka EU i nedvosmisleno vraćenu pažnju Brisela i zemalja članica na region nisu iskoristile gotovo ni za šta. Časne izuzetke možemo naći u potpisanom, ali još neprimijenjenom Prespanskom sporazumu kojim bi trebalo da je riješena dugogodišnja blokada Skoplja od strane Grčke zbog spora oko imena, te u sporazumu o demarkaciji granične linije sa Crnom Gorom koju je uz suzavac ratifikovao Parlament Kosova. Makedonija je na osnovu rješavanja decenijskog problema za Grčkom dobila poziv da praktično postane slijedeća zemlja članica NATO ”do 2020. godine”, ali je i dalje ”na ledu” od strane zemalja članica kada se radi o otvaranju pristupnih pregovora sa EU. Sa takvim rezultatom premijer Makedonije Zoran Zaev naglašava da je njegova zemlja primjer ”uspješne priče” politike proširenja u regionu. Ni Albanija nije dobila ”zeleno svjetlo” od Savjeta EU da otvori pregovore o članstvu. Odluka o tome odgođena je iz ”ključne 2018. godine” za jun 2019. godine.

Crna Gora i Srbija ”usporeni” lideri evrointegracija

Lideri procesa pristupanja EU u regionu, Crna Gora i Srbija, tokom 2018. godine su otvorili samo dva, odnosno četiri pregovaračka poglavlja od po 35 poglavlja koliko imaju obje zemlje. Podgorica očekuje da bi pregovore o članstvu mogla da završi u naredne četiri godine. Beogradu bi, sa druge strane, ako nastavi ovim tempom, bilo potrebno još četiri godine samo da otvori sva pregovaračka poglavlja kojih za sada ima duplo manje otvorenih od Crne Gore. Pored istih problema koje dvije zemlje dijele na putu ka EU kao što je vladavina prava, Beograd je dodatno otišao korak unazad u 2018. godini zbog novih tenzija sa Prištinom koje su praktično blokirale dijalog dvije strane o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa, što je prvi među uslovima za svaki dalji napredak na EU-putu, kako Srbije tako i Kosova. Iako ima dobre ocjene od EU za svoju ekonomsku reformu i pozitivnu ulogu u regionalnim odnosima, Srbija je suočena sa kritikama kad su u pitanju reforma pravosuđa, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala i slobode izražavanja, što se ni u 2018. godini nije promijenilo, ni u Srbiji niti u drugim zemljama regiona.

BiH i Kosovo ”tradicija” kašnjenja i loših ocjena

Kosovske vlasti su u 2018. godini dodatno iziritirale EU, ali i NATO, odlukama o uvođenju carinskih tarifa od 100 procenata na robu iz Srbije i BiH i usvajanjem zakona o transformaciji vojnih snaga. I dok je Priština ”gluva” na zahtjeve EU da poštuje Sporazum o slobodnoj trgovini, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kao i, u slučaju vojske, sopstveni Ustav, zemlje članice EU ostaju takođe ”gluve” na zahtjeve Kosova da se njihovim građanima odobri vizna liberalizacija uz obrazloženje da jedino još oni na Zapadnom Balkanu ”žive u getu”, iako su ispunili sve tražene uslove za slobodno putovanje u šengensku zonu.

BiH je i u 2018. godini nastavila ”tradiciju” kašnjenja i loših ocjena. Ovogodišnji  izvještaj Evropske komisije o BiH ponovo ukazuje na sporost reformskog procesa u zemlji i nepromijenjene strukturne probleme koje se vidi kao prepreka za napredak BiH. EU i dalje čeka da od BiH dobije konkretan dokaz odlučnosti i rada koji je do sada ili ”potpuno izostao” ili ”došao sa velikim zakašnjenjem”. U Briselu kao pozitivan pomak u BiH u 2018. godini vide činjenicu da  je zemlja predala odgovore na Upitnik Evropskoj komisiji uz šta ide i neslavan rekord da je Sarajevu trebalo 14 mjeseci da usaglasi prvu rundu odgovora, dok je Srbija to uradila za dva, Hrvatska za tri, a Makedonija i Albanija za po pet mjeseci. Sa druge strane, za BiH, bar prema riječima zamjenika ministra spoljnih poslova Josipa Brkića, poziv NATO za aktivaciju MAP-a je ”najpozitivnija integraciona vijest u 2018. godini”. Sjevernoatlantska alijansa je ovaj svoj potez i pored neispunjenih uslova BiH objasnila kao ”pružanje ruke pomoći” državi u procesu ispunjavanja reformi. EU je i ovu 2018. godinu završila pozivom za formiranje vlasti na svim nivoima poslije izbora i intenziviranje rada na reformskoj agendi pri čemu se ponovo insistira na izmjeni izbornog zakona u BiH.

Šta očekivati od 2019. godine?

Kako se u 2018. godinu ušlo uz velika očekivanja, tako se 2019. godina dočekuje sa upadljivom zebnjom kada je politika proširenja u pitanju. Pažnja EU koju je Balkan imao tokom 2018. godine biće ponovo prebačena na Bregzit koji bi trebalo da se ozvaniči 29. marta sljedeće godine. Već u maju 2019. godine EU očekuju izbori za Evropski parlament, a do početka novembra trebalo bi da počne sa radom i novi saziv Evropske komisije na čelu sa novim predsjednikom i budućim šefom diplomatije EU. A poznata je stvar da pitanje proširenja nije popularna tema u EU, pogotovo u vrijeme izbora. Iako izgleda da je momentum prošao, a region nije iskoristio datu šansu, poznata je i činjenica da se na Zapadnom Balkanu stvari često dešavaju ”uprkos” i ”neočekivano”. Možda nas region ovoga puta iznenadi, pozitivno, u inat.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android