Njemački rječnik Duden definira populizam kao "oportunističku politiku kojom se nastoji pridobiti naklonost masa". Riječ potiče iz latinskog jezika, populos znači narod. Populizam je u politici borbeni pojam - politički protivnik se optužuje za populističke poteze ili najave takvih poteza, podučava Duden. Populisti uzimaju sebi za pravo da govore u interesu i u ime "naroda" i signaliziraju da su oni suprotnost političkim i ekonomskim elitama. Šta je međutim narod?

"Mi smo narod!"

Slogan demonstracija ponedjeljkom "Mi smo narod", koje su se održavale u Istočnoj Njemačkoj 1989. i koje su tada cijeli režim bacile na koljena, danas dobija posve drugi prizvuk. Raspadom DDR-a je pojam "narod" dobio značenje heroja. Ali sada nam "narod", koji bira populističku "Alternativu za Njemačku" (AfD) i koji je glasao za Brexit i Trumpa i koji bi od Marine Le Pen mogao napraviti novu predsjednicu Francuske, ulijeva strah.

Kada populisti govore o narodu, oni misle na svoje sljedbenike, odnosno na "the real people" - „prave ljude" kako je to jednom prilikom rekao Nigel Farage, bivši britanski šef UKIP-a. Dakle oni misle na onih 52 posto ljudi koji su na referendumu sa izrazito niskim procentom izlaznosti birača, glasali za Brexit. Ostalih 48 posto birača, koji su glasali protiv referenduma, ne pripadaju tom „narodu".  Sa malo drugačijim vokabularom i Donald Trump dijeli "narod” na „dobre" i na „nevažne" ljude.

Populisti ne vole nikakav diskurs sa otvorenim ishodom. Oni uvijek imaju "pravi" odgovor. Samo oni polažu moralno pravo da predstavljaju narod. Mađarski premijer Viktor Orban je još 2002. godine pružio dokaz za takav način razmišljanja, kada je na iznenađujući poraz svoje partije Fidesz reagovao riječima da ne može da vjeruje da je cijela nacija u opoziciji. 

Mada se od 90-ih godina nauka intenzivno bavi problemom populizma, tek se u posljednje vrijeme obraća pažnja na rezultate do kojih se došlo. „Doživljavamo političku kontrarevoluciju", ubijeđen je Albrecht von Lucke u kontekstu razantnih promjena starog političkog reda u raznim dijelovima svijeta. Konflikt iznose predstavnici društva spremnog na promjene i protagonisti radikalne kulture odvajanja i izolacije od svega što je drugačije. Na kraju oni nude povratak u homogena društva. 

Mogli bi se reći da populisti obećavaju jednostavniji svijet. Oni negiraju kompleksnost demokratskog političkog procesa, smatra politolog Peter Graf Kielmansegg. Jednostavna rješenja su zaštitni znak populizma i lažni odgovor na komplikovani svijet  u kojem se gubi osjećaj lažne sigurnosti, prije svega na polju rada.

Šta ostaje nakon deregularizacije

Veliki dijelovi radne snage zaposlene u industriji okrenuli su u međuvremenu leđa socijalističkim i socijaldemokratskim partijama i otišli udesno. To se desilo u skoro cijeloj Evropi. Izborne analize to potvrđuju. Bilo da se radi o SAD-u, Poljskoj ili Mađarskoj, tamošnji radnici – mnogi i kao članovi sindikata, opredjeljuju se u međuvremenu za nacionalističke partije. Razlozi radikalne preorijentacije leže u deregularizaciji tržišta rada, čiji je rezultat nastajanje sektora jeftine radne snage odnosno sektora sa niskim primanjima.  Posljedica toga su milioni nesigurnih radnih odnosa i radnih ugovora, s kojima ljudi nisu u stanju da zarade dovoljno novca za život. U takvim objektivnim ali i u subjektivnim poteškoćama pribjegava se traženju žrtvenog jarca. To je politika, to su političke elite, mediji i konačno stranci. Tako nastaje devijantno društvo koje glasačkim listićima isprobava svoju moć u podizanju ustanka. 

Niko to nije bolje opisao do - Didier Eribon u "Povratku u Reims". U autobiografskom romanu ovog francuskog pisca i sociologa, koji se nakon 20 godina iz Pariza vraća u svoj rodni grad Reims, opisuje se kako on doživljava dramatične promjene duha, kompletne atmosfere u svojoj familiji, kod svojih prijatelja i susjeda ali i promjene koje se ogledaju u pripadnosti jednoj grupi.

Radnici koji biraju komuniste su u manjini, dominantan je Front National, sindikalno povezivanje sa kolegama iz inostranstva je gotovo isčezlo. "Sve ono što se prije mislilo, sada se izgovara, glasno i prijeteći", rezimira Eribon. Atmosfera je neprijateljska. „Otpisani ustaju i na brutalan način traže jednakost, kao da žele da se svete što drugi dobro žive", napisao je jedan kritičar, koji je radio recenziju romana.

Reims je posvuda: u američkim siromašnim kvartovima, u bivšim industrijskim regionima Sjeverne Engleske ali i na istoku Njemačke i ne samo tamo. Sociolozi su u Njemačkoj odavno identificirali prototip populiste i njegove afinitete. To je muškarac sa istoka zemlje, stariji od 50 godina i dobro obrazovan. Tokom raspada DDR-a bilo mu je oko 25 godina i bio je skoro prestar za profesionalnu preorjentaciju. Nije se snašao u novim društvenim i političko-ekonomskim uslovima koji vladaju u kapitalizmu. Zaostao je – prije svega iza svojih ličnih očekivanja. Njegova isfrustriranost nalazi odjeka u mržnji protiv stranaca i prelasku u simpatizere Alternative za Njemačku - AfD-a.

Nacija kao sklonište

Ko na takav način razmišlja, traži svoj novi "zavičaj" u naciji. Ponovno otkrivanje nacionalnog identiteta kao nečega što ga stavlja u položaj superiornosti u odnosu na druge, kao „skloništa" koje mu služi za razvoj svoje sopstvene veličine, koja nije mogla doći do izražaja u globalnoj konkurenciji, cvjeta u Poljskoj, u Mađarskoj, a posebno u Trumpovim Sjedinjenim Državama.

Prenaglašeno isticanje vlastite nacije ("great again" -"ponovo velike") praćeno je zatvarenjem granica, ekonomskim protekcionizmom i stvaranjem opasnog neraspoloženja protiv stranaca. Populističke stranke - bez obzira bile one na vlasti ili u opoziciji - diskredituju sve nadnacionalne saveze. UN, NATO, EU i sve tekovine i dostignuća, stvarana decenijama, kojima su usklađivani interesi različitih država i kojima se pokušavalo preventivno djelovati na konflikte, sada su stavljena na slobodan odstrijel. Kada bi se pitali populisti , nacija bi se trebala opijati sama sobom.