„Ujutro 5. aprila 1999, srpske snage bezbjednosti stigle su u selo Rezala na Kosovu. Pretresaju kuće i na jednom privatnom posjedu okupljaju albansko stanovništvo i izbjeglice. Odzimaju im dragocjenosti, a poslije nekoliko sati čekanja, puštaju žene i djecu. Muškarce su odveli na obližnje groblje gdje su morali da se postroje pored ograde. Pucaju u njih iz neposredne blizine. Od 41 muškarca, samo dvojica preživljavaju jer na njih padaju beživotna tijela. Leševi su sutradan prekriveni zemljom. Ali, nedjelju dana kasnije, srpska specijalna jedinica se vraća, utovaruje tijela u kamion i odvozi ih". To je početak članka koji je za švajcarski list Noje Cirher cajtung napisao dopisnik iz Istanbula Folker Pabst.

Autor se oslanja na podatke Fonda za humantirano pravo koji je zločin u mestu oko 7 km južno od grada Srbica, detaljno opisao u Dosijeu Rudnica, počevši od stranice broj 18.

Pabst potom navodi da je „15 godina kasnije otkrivena masovna grobnica na vojnom lokalitetu u Rudnici na jugu Srbije, na samoj granici sa Kosovom. 27 od 54 tijela koja su ekshumirana i identifikovana 2014. potiču iz sela Rezala."

„Svi leševi pronađeni u Rudnici potiču iz regiona Drenice na centralnom Kosovu" koje autor opisuje kao „skoro isključivo naseljeno Albancima sa dugom tradicijom otpora i jednim od uporišta Oslobodilačke vojske Kosova OVK. Ali do sada nisu pronađene sve žrtve masakra. Samo iz Rezala se deset ljudi vodi kao nestalo. Možda će se njihova sudbina uskoro razjasniti."

Potom je u članku riječ o nedavno otkrivenoj masovnoj grobnici u Kiževku.

„Do sada su ekshumirani posmrtni ostaci šest osoba. Pretpostavlja se da se u rudniku nalazi ukupno 15 do 17 tijela. To bi mogle biti još uvijek nestale žrtve pomenutih masakara. Međutim, samo DNK analiza će pružiti sigurnost."

Metju Holidej iz Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), koja pruža tehničku podršku za iskopavanja, već je prilično siguran da su to žrtve kosovskog rata. Do sada su pronađeni samo dijelovi kostiju, a ne kompletna tijela. To je pokazatelj da je riječ o takozvanoj sekundarnoj masovnoj grobnici, odnosno mjestu na koje su ekshumirani leševi donijeti sa nekog drugog mjesta.

- pročitajte još: Srbija i Kosovo: masovne grobnice i važnost otvaranja arhiva

„U posljednjim mjesecima kosovskog rata, srpska vojska je u Srbiju donijela hiljade leševa civilnih žrtava i tamo ih sahranila" piše NZZ i napomnje da se ta „politika ogleda u zloglasnoj bilješci zamjenika ministra unutrašnjih poslova o protokolu iz 1999: „Nema leša - nema zločina".

„Kiževak je peta masovna grobnica pronađena u Srbiji od kraja rata, a prva od Rudnice prije šest godina. Od najmanje 4.500 ljudi koji su se smatrali nestalima nakon završetka rata, sudbina 1.640. godine još uvijek nije razjašnjena."

Potreban je dokaz o smrti bližnjeg

„Pitanje nestalih osoba posebno je dugoročna posljedica rata. To vjerovatno nije razjašnjeno ni u jednom većem sukobu" piše Probst i citira Fabijena Burdira iz Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) u Beogradu: Nesigurnost je ogroman teret za porodice. Mnogi ne mogu prihvate smrt oca ili brata bez leša kao dokaz. Nije moguće tugovati i ne može se otvoriti novo poglavlje. Za nas je potraga za nestalim ljudima prije svega humanitarni zadatak."

- pročitajte još: „Srce majke ne može da se smiri“

NZZ piše da „informacija o Kiževaku potiče iz svjedočenja pred Haškim Tribunalom. Odgovorne vlasti u Srbiji vrše iskopavanja na velikom nalazištu od 2015. Ali do otkića se došlo tek kada je područje moglo biti ograničeno zahvaljujući američkim fotografijama iz vazduha napravljenim tokom rata. Zahvaljujući sporazumu sa Vašingtonom Crveni krst može da pristupi ovom materijalu."

„Srpski javni tužilac za ratne zločine, koji je odgovoran za ove slučajeve od raspuštanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, do sada je pokrenuo samo nekoliko tužbi. Još uvijek je mala spremnost politike i društva u Srbiji da se bez uljepšavnja suoče sa ratnom prošlošću.

Isto važi i za Kosovo. Zločine je počinila i albanska strana, posebno u završnoj fazi rata i nakon povlačenja srpske vojske. 360 od 1.640 nestalih u ratu na Kosovu su etnički Srbi, a 200 pripadaju drugim manjinama. Na Kosovu, međutim, pravnu obradu i dalje sprovodi međunarodni sud, specijalni sud u Hagu. Ove godine su podignute prve optužnice, između ostalog, protiv donedavnog predsjednika Kosova, Hašima Tačija."

Opasnost od političke eksploatacije

„Pitanje nestalih osoba vrlo je delikatno i uvijek prijeti da bude politički eksploatisano. Pogotovu sa tako komplikovanim odnosima kakve imaju Kosovo i Srbije. Ipak, saradnja funkcioniše na institucionalnom nivou", objašnjava Metju Holidej za NZZ. Srpske i kosovske vlasti bile su prisutne u Kiževaku, kada su tamo početkom decembra pozvani novinari.

Autor ističe da i „glavni međunarodni akteri u regionu takođe pridaju važnost ovom pitanju. Pitanje nestalih osoba je važna tačka kako u briselskim pregovorima dvije susjedne države, tako i u sporazumu ovog ljeta u Vašingtonu."

I na kraju, list prenosi: „Kao i kada je riječ o drugim jugoslovenskim ratovima, i na Kosovu je pronađeno više od 70 posto nestalih - više nego u bilo kom drugom sukobu u svijetu. U Argentini je pronađena najviše svaka peta nestala osoba iz vremena vojne hunte, u Iraku je ta cifra jednocifrena. To je mala utjeha za porodice 1.640 ljudi sa Kosova koji se još uvijek vode kao nestali. Zahvaljujući otkriću Kiževaka, narednih mjeseci bi neki od njih mogli da znaju na čemu su", završava Noje Cirher cajtung.

Priredila: Dijana Roščić