17. veljače 2009. Europska je komisija odlučila da klasična žarulja mora izumrijeti. Od tada su žarulje postupno povlačene s tržišta Europske unije, a njihovo mjesto zauzimaju ekonomičnija rasvjetna tijela. Najčešće se radi o kompaktnim flourescentnim cijevima koje se u svakodnevnom govoru zovu štedne žarulje. One bi trebale pridonijeti usporavanju promjene klime jer koriste manje struje i time smanjuju emisiju ugljičnog dioksida. To je bio dovoljan razlog za Europsku komisiju da okonča karijeru stare dobre, klasične žarulje koja je samo pet posto korištene energije pretvarala u svjetlo, dok se ostatak trošio na toplinu koja se pri tomu razvijala. Činilo se da je konačno došao trenutak za veliki nastup novih (i skupljih) štednih žarulja. Industrija je zadovoljno trljala ruke, jer se na njima može više zaraditi. Političari su trljali ruke jer se mogu nečim pohvaliti u borbi protiv klimatskih promjena. A i organizacije za zaštitu okoliša poput Greenpeacea i WWF-a dočekali su štedne žarulje raširenih ruku.

Opasan otrov i iritantno žmirkanje

No, kada je izašlo na vidjelo da štedne žarulje sadrže vrlo otrovnu živu i da se moraju odlagati kao posebni otpad naglo se počeo rušiti ugled ovih svjetiljki koje industrija propagira kao dugotrajne i ekonomične. Mnoge udruge za zaštitu okoliša dugo su ignorirale sve mane štednih žarulja. One su, tehnički gledano, složene varijante neonskih cijevi i daju svjetlo koje puno manje sliči spektru sunčeve (prirodne) svjetlosti nego što je to slučaj s onim koje daje klasična žarulja. Dugo se nije tematiziralo ni za neonske cijevi tipično žmirkanje čiji utjecaj na ljudski organizam još nije istražen. Baš kao ni navodno puno dulji vijek trajanja štednih žarulja - reklamni argument koji se pokazao kao tek polovično istinit.

Austrijski filmaš Christoph Mayr je u svom dokumentarcu "Bulb fiction" (bulb - engleski žarulja) pokušao dokazati da je europska uredba o zabrani klasičnih žarulja donesena pod pritiskom industrije. "Zabrana klasičnih žarulja je jedinstven slučaj zadiranja u prava građana Europske unije", kaže Mayr, "jer je njome prvi put zabranjen jedan proizvod koji nije opasan!"

"Skandal" i "velika glupost"

Sa štednom žaruljom tržište preplavljuje proizvod koji smije sadržavati do pet miligrama žive - već i u manjim dozama je ta tvar vrlo otrovna. Štedne žarulje se stoga moraju uklanjati kao poseban otpad. No, samo 20 posto njih doista ode u reciklažu - ostatak završi u običnom kućnom smeću. Fizičar Georg Steinhauser s instituta za atomsku fiziku pri Tehničkom sveučilištu u Beču smatra "skandalom" i "velikom glupošću" postupak analize koji EU provodi da bi ustanovila udio žive u štednim žaruljama. Problem je, kaže on, što se udio žive može ustanoviti tek nakon što je žarulja uništena, a njezinim uništenjem nestaju plinoviti sastojci. To ostaje nekomentirano u uredbi, ukazuje on i tvrdi da je riječ o pogrešci koja bi mogla dramatično falsificirati rezultate analize.

Stoji li, kada se to sve zna, opasnost od žive u štednim žaruljama u prihvatljivom razmjeru s obećanom uštedom struje? Glasnogovornik Greenpeacea Niklas Schinerl govori o 30 milijuna tona godišnje: "Prema našim proračunima bi oko šest nuklearnih elektrana moglo biti zatvoreno kada bismo na širokom području uspjeli provesti ovu uštedu". To, kaže nije malo, ali priznaje i da Greenpeace nije sretan s kućnim uređajima u kojima je živa.

Konačnu smrt klasičnim žaruljama u Europskoj uniji trebala bi uslijediti 1. rujna 2012. godine. Od tada su naime dozvoljene samo žarulje energetske klase C.

Autori: Alexander Musik / Dunja Dragojević

Odgovorna urednica: Marina Martinović