Nakon pobjede nad Brazilom u četvrtfinalu Mundijala sve se činilo mogućim; i novi nogometni stadion u Zagrebu, i poraz Argentine, i zlato koje će Vatreni donijeti iz apsolutne monarhije o kojoj hrvatski građani ni danas ne znaju previše.

I više nikoga nije brinulo što je školama dano na volju prekidati nastavu kako bi učenici mogli pratiti utakmice, a vijest da su pojedini trgovački lanci jučer skratili radno vrijeme da bi njihovi radnici do 20 sati bili pred televizorima – dočekana je kao posve normalna stvar.

Barem što se glavnog grada tiče, dan je bio svečan. Kao dan uoči Božića, samo što Božić nije došao. Možda je dio tog ugođaja činilo i neobično godišnje doba za odvijanje Svjetskog prvenstva u nogometu i posljedični izostanak praćenja utakmica na terasama kvartovskih kafića.

Navijači su uglavnom utakmice pratili u svojim domovima ili, u najboljem slučaju, na gradskim trgovima. A onda su, usprkos porazu, izašli na ulice s bakljama kako bi pokazali da se ne odriču svojih idola, čak ni kad gube. I bronca sjaji, poručili su utučeni sportski novinari i komentatori televizijskih emisija, najavljujući subotnju borbu za treće mjesto među najboljim momčadima svijeta.

Nogometni nacionalizmi…

Nogomet je u Hrvatskoj velika stvar, neodvojiva od politike i nacije i to još iz vremena Jugoslavije. Nogometna država je projekt prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je kroz klupsku i reprezentativnu scenu bildao nacionalni identitet, ali i brend države u svijetu. U tim prvim godinama, kažu neki svjedoci, momčadi su se slagale u salonu Tuđmanove vile na Pantovčaku, a nogomet je bio izlaz u svijet koji je tek upoznavao samostalnu Hrvatsku. Upravo u tome vidi se klica nogometnog uspjeha države koja ima manje od 4 milijuna stanovnika. U tome, ali i čudesno funkcionalnom probiru i odgoju mladih talenata unutar sustava složenog oko zagrebačkog Dinama.

I danas su nogomet i nacionalizmi neraskidivo vezani na području bivše Jugoslavije. Potvrdilo se to i u slučaju provokativnog vratara kanadske reprezentacije Milana Borjana sklonog parolama o takozvanoj Srpskoj Krajini s jedne strane i hrvatskih navijača naoružanih neukusnim traktor-transparentima s druge strane. Vidjelo se to i u brojnim sukobima koji su izbijali na društvenim mrežama. „Hrvati su sjajni, ali ne mogu da im čestitam", često su ispisivali komentatori iz Srbije. S druge strane, neki visokotiražni hrvatski mediji posegnuli su za traženjem „neprijatelja hrvatske sreće" pa su opsesivno mjerili koliko su srpski, ali i bošnjački, novinari i sportski komentatori kroz televizijske programe prizivali poraz hrvatske vrste.

… ali i dobrosusjedsko sportsko poštenje!

No bilo bi pogrešno i štetno ne spomenuti i brojne iskrene komentare podrške hrvatskoj reprezentaciji koji su došli, što putem društvenih mreža, što putem klasičnih medija iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Usprkos pogoršanim odnosima Hrvatske s tim susjednim državama, poruka „Srećno, komšije!" nije bila rijetkost pod najavama sinoćnje utakmice. Dapače, čini se da je ta svjesnost kako ljudi u „regiji" imaju puno više zajedničkog, nego različitog, bila naglašenija nego u vrijeme prijašnjih svjetskih i europskih prvenstava.

Prognanik i ribarev sin

Iako će ratna prošlost teško potonuti u zaborav, Hrvati su skloni zaboravljati grijehe svojih sportskih idola, baš kao što su i neki od njih zaboravni na suđenjima za kriminal i korupciju u nogometu. Među bezbrojnim panegiricima ispisanih u slavu Luke Modrića nemoguće je pronaći podsjećanje na njegovo svjedočenje tijekom suđenja gazdi hrvatskog nogometa Zdravku Mamiću i pripadnicima njegova klana.

Dakako, ljubav prema Modriću puno je kompleksnija od samih sportskih rezultata i njegove selektivne amnezije. Ta priča o dječaku koji je kao žrtva rata i prognanik s obrovačkog krša došao do nogometnog Olimpa, važna je Hrvatima, jer to je točka u kojoj se još jednom isprepliću sport i domoljublje. A proteklih dana mogle su ju zasjeniti samo priče o drugom reprezentativcu - Jošku Gvardiolu. On je pak novostečenu medijsku slavu podijelio s ocem, prodavačem ribe na zagrebačkoj tržnici Dolac, pred čijim su štandom danima dežurali novinari. Priča o uspješnom sinu skromnog prodavača ribe u samo nekoliko dana obišla je svijet.

Upravo su ta skromnost i požrtvovnost kvalitete koje izbornik Zlatko Dalić uspješno promovira kao temeljne vrijednosti hrvatske reprezentacije čije je uspjehe u Kataru posvetio braniteljima. Osim što je tako još jednom potvrdio nogometnu državotvornost, ovaj izbornik koji neskriveno zastupa konzervativne i katoličke vrijednosti, izazvao je puno pitanja iz suprotnog svjetonazorskog tabora. Zašto samo braniteljima? Zašto ne neprivilegiranima, izbjeglicama, homoseksualcima koji također bodre reprezentaciju? Zašto ne siromašnima i umirovljenicima? Ili zlostavljanim ženama?

Nogometni gigant bez pravog stadiona

I tko bi, zapravo, trebao platiti novi nacionalni stadion u Zagrebu? Zašto ne Hrvatski nogometni savez i sami reprezentativci koji će na Mundijalu dobiti astronomske novčane nagrade? Pitanja su to onih građana koji strahuju da bi se prijeko potreban stadion mogao plaćati novcem svih onih kojima izbornik Dalić neće posvetiti niti jedan uspjeh hrvatske reprezentacije.

Premijer Andrej Plenković (HDZ) kaže da će se trošak izgradnje podijeliti između države, Grada Zagreba, Dinama, sponzora, UEFA-e i FIFA-e. "Na taj način podići ćemo i sportsku infrastrukturu koja se odnosi na nogomet na razinu koja je primjerenija.” Objasnio je tako prije nekoliko dana uz navod da strani državnici u Hrvatskoj vide nogometnog giganta, usprkos činjenici da je centralno mjesto hrvatskog nogometa derutna maksimirska arena na kraju grada koja je trebala biti rashodovana prije nekoliko desetljeća.

Doduše, i 2018. godine, nakon reprezentativnih nastupa u Rusiji, premijer je obećao novi stadion. „Kad ako ne sad?" zapitao se navodeći da će „Zdravko (Marić, tadašnji ministar financija) naći novac". No više od četiri godine kasnije - nema ni Zdravka, ni stadiona.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu