Sva četiri Evanđelja pišu o Isusovom pogubljenju na križu ovog petka nakon što ga je jedan od njegovih učenika izdao protivnicima. Prema Novom zavjetu, Isus mora sam nositi svoj križ do mjesta pogubljenja izvan gradskih zidina, a iz poruge mu na glavu stavljaju trnovu krunu. Time i križ postaje središnji simbol kršćanstva.

Mnogi kršćani nalaze utjehu u vjeri da Bog poznaje ljudsku patnju i da je sam preuzima na sebe. Budući da Bog trećeg dana nakon smrti uskrsava Isusa, kršćani vjeruju da je Isus jednom zauvijek nadvladao nasilje, bol i smrt te da je tako život pobijedio smrt.

Mnogi kršćani razumiju njegovu smrt i kao žrtvu pomirnicu: on je na sebe uzeo grijehe ljudi i tako ih pomirio s Bogom. Dok je za Katoličku crkvu njegovo pogubljenje tek uvod za najveći blagdan Crkve – Uskrs, Luteranski nauk se vraća izvoru u Bibliji i sam čin njegove žrtve na Veliki petak je za njih dan od izuzetne važnosti. U Njemačkoj, gdje je otprilike podjednaki broj katolika i protestanata, to znači i da nisu dozvoljene nikakve proslave niti veselja.

Papa će nositi križ

Izuzetno u proslavi ovog Velikog petka za katolike će biti što će papa Lav XIV. osobno nositi križ na Križnom putu u Koloseju kroz svih četrnaest postaja. To se praktično nije dogodilo još nikad – ne samo zbog starosti prethodnih papa, već i stoga što ta tradicija Križnog puta kroz Kolosej nije osobito duga.

Ali kako je objavljeno iz Vatikana, to je također i poruka za što se papa zalaže: on je „duhovni vođa u današnjem svijetu, a i glas koji objavljuje da Krist još uvijek trpi".

„I ja u molitvi nosim svu tu patnju i želim sve ljude dobre volje pozvati da zajedno krenemo tim putem i tražimo kako i mi možemo biti glasnici mira", rekao je Lav XIV. u odgovoru na pitanja novinara prije povratka s odmora u Albanskim brdima.

Tekstove meditacija za ovogodišnje slavlje u spomen na Isusov put na Golgotu napisao je franjevac Francesco Patton. On je od 2016. do 2025. bio kustos u Svetoj zemlji, a sada živi na brdu Nebo u Jordanu. Zbog toga se očekuje da će se meditacije, među ostalim, odnositi i na aktualne ratove na Bliskom istoku.

No osobito zbog događanja na Bliskom istoku je mračna strana ovog blagdana što je upravo Veliki petak je dugo vremena bio i dan najvećih izlijeva mržnje protiv „ubojica Kristovih", pripadnika židovske vjere. U mnogim zemljama kršćanstva je Židovima bilo na Veliki petak zabranjeno uopće izaći iz kuće, navodno kako bi ostali pošteđeni od „pravednog gnjeva" kršćana.

„Fake news" star tisućljeća?

No i mnogi crkveni povjesničari se slažu kako je to – falsifikat. U svim Evanđeljima se spominje Poncije Pilat, namjesnik Rimskog carstva u tadašnjem Jeruzalemu, a dobro je poznat prikaz evanđeliste Matije kako Poncije Pilat "pere ruke” (odriče se odgovornosti) od navodne želje židovskog mnoštva na blagdan Pashe pomilovati Barabu, a pogubiti odnosno razapeti Isusa. Već starorimski povjesničar Tacit navodno spominje i Isusa, ali je mnogo više rimskih povjesničara koji opširno pišu o Ponciju Pilatu kao izrazito okrutnom i hirovitom vojnom upravitelju koji će teško ulaziti u raspravu "što je istina” (Evanđelje po Ivanu) s nekim osuđenikom. Još manje je izgledno da će upravo on učiniti bilo kakav ustupak i uslugu Židovima. 

Smrt na križu je tipična i to najteža kazna rimske uprave protiv buntovnika i za smrt Isusa Krista nisu odgovorni Židovi, nego Rim. To sasvim jasno pišu i crkveni autoriteti, počev od Tertulijana i Origena u trećem stoljeću, sv. Ambrozija (4. stoljeće), sv. Augustin i sv. Ivan Zlatousti (5. stoljeće)... I suvremeni crkveni povjesničari kao što su Raymond Brown ili John Paul Meier su kategorični: već po "zapovjednoj odgovornosti” židovsko vijeće svećenika Sinedrija ili židovski puk nije imao što nalagati rimskim vojnicima koji su – bezbroj je prikaza – razapeli Isusa Krista. Jedino je Poncije Pilat mogao i smio bilo koga pogubiti po svojoj volji i raspoloženju.

No, bilo je dobrih razloga radije pisati o krivici Židova, nego o krivici Rimskog carstva, kroz kojeg se ta nova vjera htjela širiti: sva Evanđelja su pisana daleko nakon Isusove smrti, a Evanđelje po Matiji je najvjerojatnije nastalo negdje oko 70. godine – dakle za vrijeme ili neposredno nakon Prvog židovskog ustanka kad nije bilo samo oportuno, nego za Rim i pohvalno kriviti Židove za pogubljenje Sina Božjeg.