Pred prethodni protest prosvjetnih radnika, u roditeljske viber-grupe u Nišu stigla je poruka u kojoj učitelji i nastavnici mole za razumijevanje i podršku roditelja zbog kompletne obustave nastave na jedan dan.

Tog ponedeljka, 16. septembra, štrajkalo se u školama u više gradova Srbije. Prosvjetni radnici tražili su da vlada konačno ispuni ono što je obećala prošle godine: plaće na nivou republičkog prosjeka i izmjene krivičnog zakona kojim se sankcionira napad na zaposlene.

Dosada su zahtjevi ostali neispunjeni. Ipak, nadležna ministarka prethodnih dana je najavila povećanje plaća od 12 odsto i to od januara sljedeće godine. Nedovoljno, smatraju prosvjetni radnici. Zato je najavljen još radikalniji štrajk.

I opet je stigla poruka u roditeljske viber-grupe pred protest ove srijede, 2. oktobra. Ovoga puta, mole se roditelji da djecu ne šalju u školu, u predškolsko, ni u vrtiće, i na taj način, kako se navodi, podrže borbu za sigurnije škole.

„Kao odgovorni ljudi morali smo da zaustavimo sistem koji obmanjuje sve vas tvrdeći da je u školama i predškolskim ustanovama sve ’u redu’“, navodi se, između ostalog, u toj poruci.

Odavno ništa nije u redu, tvrde prosvjetni radnici. Do sada, međutim, nisu bili potpuno ujedinjeni, najviše zbog različitih stavova u sindikatima.

A onda su prošlogodišnja tragedija u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu, ali i nasilje u školama generalno, doveli sindikate na isti kolosjek. Prvi put na protest zajedno izlaze i škole i predškolske ustanove. Traže veću plaću, veću bezbjednost u školama i bolji odnos prema prosvjetnim radnicima.

Poniženi - od države, roditelja, često i od učenika

Ana Ivić Veljković je profesorka geografije u niškoj gimnaziji „Bora Stanković“. Za DW kaže da, iako nije članica nijednog sindikata, njena moralna obaveza je da uvijek bude na protestu. Posebno što, kako kaže, ljudi koji rade u prosvjeti, to rade iz moralnosti i posebnog odnosa prema svom poslu, jer odgajaju mlađe naraštaje.

„Mi smo postali toliko poniženi od strane države, a neću pričati dalje - poniženi od roditelja, vrlo često i od učenika. Mi smo došli do toga da mjerilo u državi više nije da li imamo znanje, nego samo da li imamo dobre ocjene“, ističe profesorka.

Objašnjava da nju „najviše bole“ uslovi rada, kao i stav čitavog društva prema nastavnicima i znanju. To se, kaže, onda dalje odražava i na buduće stručnjake.

„Imati dobre ocjene, a kasnije se baviti ozbiljnim profesijama, biti hirurg, ljekar, inženjer, graditi mostove… Valjda će nam dati prava i odrešene ruke da malo radimo na tome da možemo da selektujemo i znanje učenika, jer prvenstveno smo zapostavili znanje“, kaže naša sagovornica.

Dodaje i da je sve manje mladih ljudi koji žele da budu prosvjetni radnici: „Na svim fakultetima koji školuju buduće prosvjetne radnike samo ove godine, da ne govorimo o prethodnim godinama, imate jednocifren broj studenata. To je u svim gradovima tako. Niko ne želi da studira one fakultete koji školuju za zanimanja prosvjetnog radnika“.

Jedan od razloga je to što su plaće oduvijek bile niske. Profesorka iz Niša po tom pitanju nije optimistična: „Mi smo odavno toliko ispod prosjeka, da je sam prosjek kao finansijska vrijednost toliko nebitna, da mi uopšte ne očekujemo neko veliko povećanje. Jer, ako se mi borimo da dođemo do prosjeka, a sve ostalo je još više urušeno, onda to zaista nema smisla“.

Plaća ispod prosječne

Profesorka Ivić Veljković kaže da joj je drago što su se reprezentativni sindikati udružili. I što su se štrajku priključile predškolske ustanove, jer je plaća vaspitača još niža u odnosu na plaće nastavnika.

Međutim, predškolske ustanove u Srbiji ne odazivaju se lako, kaže Vladan Ćirić, član predsedništva Unije sindikata prosvjetnih radnika Srbije. Razlog je što su one budžetski korisnici lokalnih samouprava.

Jedna od njih je i niška „Pčelica“, koja nikada do sada nije podržala štrajk prosvjetara. Direktorka te predškolske ustanove, Svetlana Mitić, za DW je izjavila da sa 30 vrtića u Nišu nisu u mogućnosti da roditelje dovedu u situaciju da nemaju gde sa decom. „Ni sindikat koji je u mojoj ustanovi nije pokrenuo nikakvu inicijativu. Mi nemamo nikakvo oglašavanje tim povodom i mi radimo normalno“, rekla je.

Ni poslije pregovora svih predstavnika reprezentativnih sindikata sa predsednikom vlade i ministarkom prosvete u ponedjeljak (1.10.) - nema promjena, kaže Vladan Ćirić.

„Jedina promena je što izmjene krivičnog zakona ulaze u javnu raspravu narednih dana. Ponovili su onih 12 odsto povećanja za nastavno i osam procenata za nenastavno osoblje. I ponudili neku jednokratnu pomoć, nisu rekli o kom iznosu je reč. To je ništa“, kaže on za DW.

„O tih 12 odsto povećanja prošle godine pri potpisivanju Protokola sa vladom nije bilo ni reči. Razgovarali smo o republičkom prosjeku. Jer, prosječna plata prosvjetnog radnika je 86.000 dinara, a republička prosječna plaća u neto iznosu za jul bila je 97.835 dinara. I kada tražimo povećanje, tražimo za sve – od pomoćnog radnika, do direktora. Za sve isti aršin. A ne da nas dijele na nastavno i nenastavno osoblje sa 12 i osam odsto povećanja“, kaže Ćirić.

Za više od 12 odsto - nema novca

Na pitanja DW o svim tim problemima iz Ministarstva prosvjete nisu odgovorili. Ministarka Slavica Đukić Dejanović već danima izjavljuje da za više od ponuđenih 12 odsto država nema novca.

Član predsjedništva Unije sindikata prosvjetnih radnika Srbije Ćirić kaže da država sigurno može da nađe novac za prosvjetu, a ne da je smatra troškom u koji treba najmanje ulagati. On ističe da je kompletno društvo ponizilo prosvjetu, jer je država glavni kreator neodgovornog, neozbiljnog i ponižavajućeg statusa prosvjete i prosvjetnog radnika.

„Još uvek vlada strah među prosvjetnim radnicima u vezi sa štrajkom. Istina je da su se pravili spiskovi ko je štrajkovao prije 15 dana, a imajte u vidu da je 30 odsto prosvjetnih radnika još uvek prijavljeno samo na određeno i da se boje gubitka posla“, kaže Ćirić. Ali ističe i da strahu mora da se stane na put:

„Sada imamo problem da nemamo nastavnike matematike, fizike, hemije. Narednih godina imaćemo nove probleme“, kaže Ćirić. „Neće uopće biti učitelja. Šta ćemo onda?“