"Iz Bosne i Hercegovine u Ulm: došle da bi radile", naslov je članka lista Südwest Presse (SWP) u kojemu taj list donosi priču o jednoj majci i njezinoj kćerki koje su došle iz BiH u Njemačku da bi izučile zanat njegovateljice. Riječ je o Maidi i Amili Halilović. Prva je došla 41-godišnja Maida koja je, kako piše SWP, na Internetu pročitala jedan članak o tome da Njemačka traži njegovateljice i njegovatelje. "Taj članak je promijenio život te Bosanke i njezine obitelji. Jer nakon toga se 41-godišnjakinja usudila na novi početak i bez supruga i njihovih dvoje djece odselila u Ulm - isprva kod svoje snahe. To je bilo prije četiri godine. Danas je Maida Halilović obučena njegovateljica za starije osobe. 'U BiH sam bila 15 godina nezaposlena', priča Halilović. 'Bila sam kućanica i majka.' U Ulmu je ta završena trgovkinja odradila sedmomjesečni dobrovoljni rad u domu za starije osobe dobrotvorne organizacije Arbeiter-Samariter-Bund (ASB) kako bi iskušala je li taj posao za nju ili nije. 'Svidjelo mi se', kaže Halilović. Nakon toga je započela izučavati zanat za njegovateljicu. 'Ali kao majka živjeti tako daleko od obitelji, bez ikakve pomoći, teško je.' To je jedan od razloga zašto je njezina tada 15-godišnja kćerka Amila godinu dana nakon svoje majke također došla u ovaj dunavski grad i nakon također odrađenog dobrovoljnog rada započela s izučavanje zanata za njegovateljicu u ASB-u. Za posao njegovateljice starijih osoba se zanimala i u svojoj staroj domovini. A vrijeme u kojemu je odrađivala dobrovoljni rad je koristila kako bi učila njemački", piše SWP.

Svi na koncu došli u Njemačku

List se s tim u svezi osvrće na to da su obje - i kćerka, a i majka koja je prije 20 godina nekoliko godina već živjela u Ulmu - imale problema s jezikom, pogotovo sa švapskim dijalektom u Ulmu. Međutim, nakon nekoliko mjeseci se to već poboljšalo, priča Maida za SWP. Prije godinu dana su na koncu za njima dvjema u Ulm došli i suprug i 12-godišnji sin, piše dalje ovaj list: "'Bio je to doista dug put, ali ja sam ponosna na sebe i svoju kćerku', priča Maida Halilović. 'Ovdje imamo sretan život.' Bilo je trenutaka, nastavlja ona dalje, kad je htjela samo spakirati kofere i vratiti se nazad, jer treba biti stvoren za taj posao, između ostalog i zbog toga što se mora suočiti sa sveprisutnom temom smrti. 'Ali sam sretna što to nisam uradila. Jer kao njegovateljica se u Njemačkoj uvijek može naći posao.'"

Maidina kćerka Amila, kojoj je sada 18 godina, ima još godinu dana da završii zanat. I za nju je, kako piše SWP, to bio težak put: "'Bila sam jednostavno još veoma mlada. Pogotovo njega muškaraca je za mene bila teška stvar, ali je to dio posla.' O povratku u BiH, kaže, ne razmišlja. 'Želim ovdje ostati, u svakom slučaju!'"

Velike prepreke za posao u Njemačkoj

No, koliko god ovaj slučaj nakon svih poteškoća zvučao optimistično, put do posla u Njemačkoj je povezan s brojnim preprekama. Stoga se Njemački informacijski centar za migraciju, izobrazbu i karijeru, skraćeno Dimak (Deutsches Informationszentrum für Migration, Ausbildung und Karriere), posvetio informiranju ljudi na Zapadnom Balkanu o uvjetima za legalan dolazak u Njemačku. Takav jedan centar je otvoren i u Tirani, o čemu piše list Stuttgarter Nachrichten. Tamošnji Dimak-centar ljudima želi pokazati koji su legalni načini da dođu do posla u Njemačkoj, piše ovaj list, jer su prepreke velike.

"Tko želi raditi u Njemačkoj mora dobro savladati jezik, imati priznat posao, odnosno zanat i zajamčenu ponudu za posao, kao i radnu vizu. U prva dva mjeseca ove godine je više od 7.000 ljudi sa Zapadnog Balkana dobilo radnu dozvolu. Cilj je ljude koji traže posao odvratiti od toga da jednostavno odu u Njemačku kako bi zatražili azil, što nema izgleda za uspjeh. Uposlenici Dimaka pojašnjavaju da se tako može uništiti vlastita budućnost, jer potražitelj azila kojemu je njegov zahtjev za azil odbijen godinama poslije toga više ne može dobiti radnu dozvolu u Njemačkoj. Prvi Dimak-centar je osnovan na Kosovu po nalogu njemačkog Ministarstva za razvoj. Kako se pokazalo da je to savjetovanje dobro primljeno, u jesen 2016. su otvoreni slični centri u Srbiji i Albaniji. U međuvremenu svaki dan brojni ljudi dolaze kako bi se informirali u Dimaku. Taj projekt traje još do kraja 2019., a troškovi projekta iznose 2,5 milijuna eura godišnje", piše list Stuttgarter Nachrichten.