U vrijeme Trećeg Reicha bili su brojni pokušaji atentata na nacističkog vođu Adolfa Hitlera. Najpoznatiji je bio onaj od 20. jula 1944.koji je bio dio zavjere nazvane Operacija Valkira (Walküre).

Više od 200 ljudi je bilo uključeno, prije svih njemački vojni oficir Claus Schenk Graf von Stauffenberg. Ali uz njega i njegove kolege vojne oficire, bile su uključene i žene iz civilnog života, poput Erike von Tresckow, supruge Henninga von Tresckow, koja je imala glavnu ulogu u zavjeri. Ona je podržala planove isporučujući poruke koordiniranim vojnim i civilnim grupama otpora i pomažući u tipkanju čistih kopija nacrta zapovijedi za operaciju Valkira.

Kad je plan atentata propao, Henning von Tresckow je počinio samoubojstvo. Eriku je kasnije uhapsio Gestapo, ali je uspješno glumila da ne zna za planove i kasnije je puštena. 

Otpor iz mnogo razloga

Erika von Tresckow jedna je od 260 žena, čije su priče aktualno ispričane u okviru izložbe „Žene u pružanju otpora nacionalsocijalistima“, koja je organizirana u berlinskom Memorijalnom centru njemačkog otpora. Izložba je rezultat višegodišnjeg posebnog istraživanja, koje je financirao njemački Bundestag, o ulozi žena u antinacističkim aktivnostima tokom Trećeg Reicha.

Priče ilustriraju različite oblike otpora, kaže Johannes Tuchel, ravnatelj Memorijalnog centra. “One se kreću od žena koje su otišle u egzil, do kršćanki, socijaldemokrata, socijalista, ali i članica Swing mladeži”, objašnjava on, misleći pod zadnjim izrazom na mlade ljude koji su bili obožavatelji muzičkog jazz-stila zvanog swing, a koji su bili obeshrabreni od strane nacista dijelom zbog svojih crnačkih i židovskih američkih korijena.

Odbijanje marširanja u koraku

Tuchel je rekao da Swing Youth predstavlja "alternativni stil života, a odatle je samo mali korak do 'devijantnog' ponašanja i nečega što je u suprotnosti s nacionalsocijalističkim razmišljanjem." On parafrazira pokojnu njemačku jazz muzičarku koja je preživjela Holokaust Coco Schumann: "Neko,ko je slušao swing, ne može marširati u koraku."

Među ženama, koje su odbile marširati u koraku s nacističkim režimom bile su i komunistkinje, anarhistkinje, Židovke, Jehovine svjedokinje i lezbijke. Sve su se one osjećale prisiljenima boriti se protiv fašizma, u mnogim slučajevima jer je samo njihovo postojanje bilo u suprotnosti s nacističkom ideologijom.

Leci, razglednice i propaganda

Neka od imena i priča, koje se spominju na izložbi, su poznata široj javnosti. "Izložba o ženama koje su pružale otpor ne može izostaviti ime Sophie Scholl", kaže Johannes Tuchel, misleći na članicu studentskog pokreta otpora Bijela ruža, koja je pogubljena u dobi od 21 godine zbog distribucije antinacističkih letaka. 

Još jedno poznato ime je Marlene Dietrich, filmska zvijezda koja je iz Njemačke otišla u Hollywood prije nego su nacisti došli na vlast. Nakon što su se SAD pridružile ratu protiv nacističke Njemačke, iskoristila je simboličku moć svoje slave nastupajući za američke trupe i njemačke ratne zarobljenike u Sjevernoj Africi, Italiji, Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj - i sudjelujući u propagandnim naporima usmjerenim na snižavanje morala među njemačkim civilnim i vojnim stanovništvom.

Neka su imena manje poznata, ali njihove su priče inspirirale pisce i filmske radnike. Erich Maria Remarque, autor antiratnog romana"Na Zapadu ništa novo", kojeg su nacisti zabranili, posvetio je svoj roman "Iskra života" iz 1952. najmlađoj sestri, Elfriede Scholz, koja je uhićena i pogubljena jer je otvoreno kritizirala rat. Ona je opisala njemačke vojnike kao "zvijeri za klanje" i poželjela da je Hitler mrtav.

Elise Hampel i njezin suprug Otto pokušali su probuditi antinacističke osjećaje tako što su napisali gotovo 300 razglednica koje su bacili u poštanske sandučiće ili na stubišta u Berlinu, nakon što je Elisein brat ubijen u akciji. I oni su pogubljeni. Njihova je priča nadahnula Hansa Falladu za roman "Sam u Berlinu" iz 1947., koji je stekao popularnost posljednjih desetljeća i ekraniziran pet puta. 

Povećana kritika — i progon

Hampelovi, Scholz i Scholl pogubljeni su 1943. godine. Tuchel kaže da je to bila godina kada se intenzivirao progon žena, koje su se opirale režimu, a kazne koje su prije mogle rezultirati sa šest mjeseci zatvora tada su bile smrtne kazne. I, kako dodaje, otprilike u to vrijeme su se povećale aktivnosti otpora od strane žena.

"Imate društvo u Njemačkoj, u kojem gotovo da nema muškaraca tokom ratnih godina", kaže on, dodajući da je oko osam miliona muškaraca bilo u vojsci do 1944. "To znači da su žene također zauzele položaje koje su do tada samo muškarci zauzimali u svakodnevici: dvostruki teret koji se sastojao od rada u tvornici i brige za djecu i obitelj. Tada je vladao još uvijek stari modeli podjele uloga, ali je u isto vrijeme postojala sve veća volja za kritičkim preispitivanjem stvari."

Nacistički režim se, kaže Tuchel, plašio neslaganja i otpora u domovini, tako da je "reakcija na žene, koje su davale kritičke izjave, bila vrlo oštra... Više se to nije smatralo šalom već zlonamjerom, a od 1943. je svaka vrsta kritike pa i u obliku vica, smatrana 'demoraliziranjem trupa', a jedna od mogućnosti kažnjavanja bila je i smrtna kazna."

Tuchel kaže da su napori u pružanju otpora pouke za ljude današnjice: "Moguće je učiniti nešto protiv diktatura. Da, to je riskantno, ali to ne znači da se moramo pomiriti s političkom samovoljom bilo koje vrste i bez obzira na totalitarni izazov. To znači da protiv toga uvijek možemo nešto poduzeti“.

Urednica: Brenda Haas

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu