Peteru Handkeu je „pukao film". „Stojim ovdje, pred kapijom svoje bašte, i tu je pedeset novinara, i svi pitaju samo kao i Vi, i ni od koga od ljudi koji su mi došli nisam čuo da kaže da je pročitao nešto od mene; da zna šta sam napisao. Samo pitanja: kako će reagovati svijet? Reakcija na reakciju na reakciju. Ja sam pisac, dolazim od Tolstoja, od Homera, dolazim od Servantesa, i ostavite me na miru i ne postavljajte mi takva pitanja!"

Tako je Handke, prenosi portal Spiegela, reagovao na pitanje jednog novinara koji je želio da čuje šta novopečeni nobelovac misli o riječima Saše Stanišića, njemačkog pisca porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Stanišić je, naime, primajući Njemačku književnu nagradu, oštro kritikovao Handkea. Optužio ga je da negira zločine koje su srpske jedinice počinile za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji.

Peter Handke poslije ljutite primjedbe upućene novinarima više nije htio da odgovara na njihova pitanja. Austrijski javni servis ORF je poslije javio da veliki pisac više uopšte neće da razgovara sa novinarima.

U njemačkoj štampi komentarisanje Handkea i prenošenje mišljenja o njemu ne jenjava. Tako je poznati filozof Slavoj Žižek dao intervju za nedjeljnik Zeit u kojem se prvo pitanje ticalo dodjele Nobelove nagrade austrijskom piscu. „Handke je 2014. zahtijevao da se Nobelova nagrada ukine, jer je ona, kao je rekao, pogrešna 'kanonizacija književnosti'. To što ju je sada i sam dobio, pokazuje da je bio u pravu."

Sljedeće pitanje novinara je glasilo: „Potičete iz bivše Jugoslavije, zemlje koja je za Handkea uvijek bila melanholična utopija. Da li ga razumijete?“

„Naravno da to razumijem – ništa lakše. Nobelova nagrada za Handkea je još jedan pokazatelj onoga što Robert Pfaller zove 'interpasivitetom' zapadne ljevice: ona bi rado da bude autentična, ali kroz nekog drugog koji umjesto nje živi autentičan život. Handke je dugi niz godina interpasivno živio svoj autentičan život, bez korupcije zapadnog potrošačkog kapitalizma, i to kroz Slovence – majka mu je bila Slovenka. Za njega je Slovenija bila zemlja u kojoj su riječi još bile direktno povezane sa stvarima. U radnjama se mlijeko zvalo 'mlijeko' – sliku nisu kvarila komercijalizovana imena, marke“, rekao je Žižek i dodao:

„Slovenačka nezavisnost i spremnost te zemlje da pristupi Evropskoj uniji razvile su u njemu nasilničku agresiju. On je na Slovence gledao još samo kao na robove austrijskog i njemačkog kapitala koji zapadu za male pare rasprodaju svoje naslijeđe. I sve to zato što je bio ometen njegov interpasivitet, jer se Slovenci više nisu ponašali tako da on kroz njih može da bude autentičan. Nikakvo čudo što se Handke okrenuo Srbiji kao posljednjem bastionu autentičnog u Evropi. On je bosanske Srbe koji su opsjeli Sarajevo poredio sa Indijancima koji napadaju i kolju 'američke karavane'. Ukratko, riječima Gilles Deleuze: Ako si zarobljen u tuđem snu, gotov si! Mi Slovenci smo bili zarobljeni u Handkeovom snu; on nas se očekivalo da tako i živimo.“

Na pitanje: da li bi i politička premišljanja trebalo da imaju ulogu pri dodjeli Nobelove nagrade? Žižek odgovara:

„Da, trebalo bi! Zašto? U Fenomenologiji duha, Hegel pominje besvijesno tkanje duha: u podzemlju se mijenjaju ideološke koordinate, najčešće daleko od očiju javnosti, dok ta tendencija ne dođe do iznenadne eksplozije i svi budu iznenađeni. Do takvih skrivenih promjena koordinata je došlo sedamdesetih i osamdesetih godina u Jugoslaviji, tako da su stvari eksplodirale kada je već bilo kasno – stari ideološki konsenzus je već bio podriven i urušio se. Glavni akteri skrivenog uništenja su bili nacionalistički pesnici. Zbog toga ne vjerujem da se politička i etička razmatranja mogu odvojiti od čiste literature.“

priredio Saša Bojić

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android