Viktoria Maksymovič skuhala je svježi čaj i stavila kolače na stol. No kada ona i njezin suprug, Oleg Krasnyj, pričaju o ratu, o svom bijegu i progonstvu u vlastitoj zemlji, onda ne želite dirati ništa slatko. Riječi koje se često pojavljuju u njezinoj priči su: bombe, razaranje, teror. Oni sjede u kuhinji malog stana u kojem su smješteni. U kutu je generator koji radi na benzin. Trenutno ne mora raditi jer ima struje.

Ovaj židovsko-ukrajinski par dolazi iz Harkiva u sjeveroistočnoj Ukrajini, drugog po veličini grada u zemlji. Kao i milijuni Ukrajinaca, oni su nakon početka rata izgubili gotovo sve - posao, gotovo cijelu imovinu, svakodnevicu, dotadašnji život. Srećom, do sada nisu izgubili članove uže obitelji i voljene ljude. U proljeće 2022. ostali su, sa svojim 15-godišnjim sinom, blokirani u Černivcima u zapadnoj Ukrajini, u nekoć vjerojatno najžidovskom gradu u zemlji, koji je bio poznat kao "Jeruzalem Istoka".

Oni pričaju o svom prijašnjem životu, o danima rata u Harkovu, o svom  bježanju, tokom kojeg su ponekad bili bez daha i osjećali se kao da imaju omču oko vrata. To je ratna tragedija kao u slučaju milijuna drugih u Ukrajini. Istodobno međutim i posebna - jer je riječ o židovskom narodu, u čijim ušima ruska propaganda o "fašističkoj Ukrajini" i njezinoj "denacifikaciji" zvuči posebno apsurdno i cinično.

"Sve osim atomske bombe"

Viktorija Maksimovič (37) i njezin suprug Oleg Krasnij (45) rođeni su u Harkivu, a Krasnij je nekoliko godina živio u Izraelu. Viktorija je diplomirana ekonomistica, Oleg draguljar, oboje su pobožni, neortodoksni Židovi. Osjećaju se kao Ukrajinci, oni znaju ukrajinski, ali im je materinji jezik ruski, kao i većini ljudi u Harkovu. Prije rata živjeli su u četvrti srednje klase na sjeveru grada i zajedno su vodili uspješan imbis s nekoliko zaposlenih. Vodili su bezbrižan život. 

U rano jutro 24. februara 2022. godine, na početku ruske invazije na Ukrajinu, probudile su ih granate i bombe. "Bilo je strašno. Eksplozije su bile blizu naše stambene zgrade, svega nekoliko stotina metara dalje", kaže Viktorija. Njen suprug Oleg kaže da nikada nisu mislili da je moguće da će Rusija napasti Ukrajinu.

Na brzinu su spakirali nekoliko stvari i odvezli se u centar Harkova, u stan Viktorijina brata. Vjerovali su, kako kažu, da su tu zaštićeniji nego u sjevernom predgrađu Harkova. Nekoliko dana kasnije uništena je zgrada u kojoj se nalazio njihov kafić. Zgrada, u kojoj su živjeli, je oštećena, ali stoji i danas. "Na Harkov je sve bačeno, sve vrste raketa, granata i projektila, sve osim atomskih bombi", kaže Viktorija. „Vjerojatno su to učinili jer je Harkov patriotski grad i nije se htio predati", kaže ona.

Bijeg

Ovaj par priča o noćima u stanicama podzemne željeznice, o višesatnom čekanju u redu za namirnice, o eksplozijama koje ih u nekom trenutku više nisu plašile jer su na temelju buke naučili procjenjivati ​​opasnost i udaljenost. Iz njihovih glasova osjeti se nevjerica da se sve ovo uopće dogodilo.

Nakon tri sedmice rata obitelj se odlučila za bijeg. Nakon dan i pol vožnje u svom automobilu, par i njihov sin stigli su do Černivaca. Obratili su se tamošnjoj zajednici Aviv. Ta zajednica je unajmila cijeli hotel za prvih nekoliko mjeseci kako bi pomogla židovskim izbjeglicama iz drugih dijelova zemlje. U početku su Viktorija, Oleg i njihov sin tu živjeli, no kasnije su, srećom, uspjeli iznajmiti dvosobni stan u kojem sada žive.

"Većina ljudi voli Černivce"

Černivce, danas s 260.000 stanovnika, 40 kilometara od rumunjske granice je nekoć bio glavni grad povijesne regije Bukovine u Habsburškom Carstvu, još je u posljednjim danima Sovjetskog Saveza bio grad u kojem je živjelo mnogo hiljada Židova. Niko danas ne zna njihov točan broj, ali prije rata vjerojatno ih je bilo još svega nekoliko stotina. Paradoksalno, rat je sada doveo do male renesanse židovskog života u ovom gradu. 

„Negdje nakon prijelaza u novi milenij bilo je još 2000 Židova koji su bili aktivni vjernici", kaže Lev Klejman, čelnik zajednice Aviv, koja je samo jedna od nekoliko židovskih zajednica u gradu. "Mnogi su kasnije otišli. Moguće je da sada opet ima 2000 Židova, jer imamo puno izbjeglica iz Kijeva, Harkova i Odese. Trenutno u našoj zajednici ima oko 200 članova, gotovo dvostruko više nego prije rata", kaže Klejman.

Većina ljudi voli Černivce jer je to miran, lijep grad koji nije prevelik, kaže Klejman. Osim toga, kako kaže, činjenica da mnogi pripadnici različitih etničkih skupina tradicionalno žive u Černivcima znači da se govori više ruski nego drugdje u zapadnoj Ukrajini. "Zato se Židovi iz istočne i južne Ukrajine koji govore ruski ovdje osjećaju kao kod kuće", kaže Klejman.

"Fašizam? To je apsurdno."

Klejman, 37-godišnjak, rodom iz Černivca, je marketinški stručnjak s punim radnim vremenom, ljubazan je, otvoren čovjek. Svoju osobnu budućnost i budućnost svoje obitelji vidi u Černivcima. Grad je, kaže Klejman, do sada imao sreće jer je bio pošteđen bombaških napada - vjerojatno zato što nema vojne ili druge važne infrastrukture koju Rusija želi uništiti, a vjerojatno i zbog blizine Rumunjske, a time i zemlje NATO-a . 

Klejman također naglašava i kako između različitih židovskih zajednica u gradu nema sporova – pomažu, kaže, jedni drugima, posebno kada se brinu o izbjeglicama, a atmosfera je vrlo ugodna. Na pitanje o ukrajinskim nacistima, Klejman samo odmahuje glavom. “Ono što se u Rusiji govori o nacističkoj vladavini u Ukrajini potpuno je apsurdno”, kaže. "Imamo židovskog predsjednika u Volodimiru Zelenskom, dobro, on ne ide u sinagogu, ali ipak. A ovdje u Černivcu možete apsolutno slobodno i bez ikakvih problema hodati ulicama sa svojom jarmulkom. Niko vas ne gleda zbog toga. Kako možete govoriti o fašizmu?!"

Uništena prošlost

Kada počne razgovor o budućnosti židovske zajednice, Klejman pravi dugu pauzu, a onda citira izreku: "Želiš li nasmijati Boga, reci mu nešto o svojim planovima." Trenutačno se, kaže, u Ukrajini uopće ne može ništa planirati duže od sedmicu-dvije. „O tome će što će biti sutra, mislit ćemo sutra", kaže Klejman kroz smijeh.

Viktorija Maksimovič i Oleg Krasnij također ne znaju kako će se stvari dalje odvijati kada je riječ o njima. Ni jedno od njih nije pronašlo posao u Černivcima. Žive od svoje ušteđevine. U ljeto 2022. Viktorija je nekoliko mjeseci volonterski radila u Rumunjskoj, pomažući izbjeglicama iz Ukrajine. Puno vremena provode u židovskoj zajednici, za Šabat, za praznike, zajedno kuhaju, muziciraju ili razgovaraju o židovskoj vjeri. „Zajednica i njeni članovi naša su nova obitelj“, kažu Viktorija i Oleg. "Oni su kao rođaci koje nismo vidjeli jako, jako dugo, ali koji nas sada primaju. To je također velika psihološka pomoć", poručuju.

Kolač je i dalje na stolu kao i na početku razgovora. Viktorija i Oleg se ne smiju, ne djeluju ni ogorčeno, samo se ponekad tužno nasmiješe. U nekom trenutku Viktorija kaže: "Ovaj rat nas podsjeća i na to da od danas do sutra možeš izgubiti sve. Kako se malo isplati trčati za materijalnim stvarima. Koliko su važni obitelj, prijatelji i život. Najgore je: Rusija je uništila našu prošlost. Ni budućnost nemamo. Budućnost za je nas današnji dan."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu