To je bilo u ljeto 1973. Građanski rat je davno bio završen i mnogi u Europi su već i zaboravili prijateljstvo tada još živog i vladajućeg Generalísima Franca sa Hitlerom i Mussolinijem. U Španjolsku su već masovno stizali turisti na ljetovanje. Ali makar je u zemlju došlo preko 30 milijuna turista, jedva da se tko zanimao za pravi život tadašnje Španjolske. Jer još i tada je bilo po život opasno suočiti se sa batinašima Francovog režima.

Luis Suárez-Carreno je znao što ga čeka nakon što su ga tog ljeta pokupili. Tri dana ga je mučio mnogim Španjolcima dobro znani Antonio González Pacheco, poznati sadist policije Francovog režima kojeg su zvali i Billy the Kid. "Tri dana su me držali i batinali. Jedva da su me puštali da spavam. Uvijek iznova su me dovodili iz ćelije, vodili su me gore i dolje po nekakvim uredima, samo da me unište. Potpuno sam izgubio orijentaciju", kaže nam Carreno. "To su bili vreli ljetni dani, ali su me silili da nosim zimsku odjeću i nisu mi dali vode. Onda su me ponovno tukli, morao sam opet odlaziti gore, onda dole... Tri čitava dana."

Državni zločinci spremni na baš sve...

Suárez-Carreno je na kraju popustio i potpisao i najgora priznanja kakva su izmislili njegovi mučitelji. I to ne zato jer više nije izdržao vlastitu bol, nego zato jer je odlično znao na kakva zvjerstva su spremni Francovi batinaši: "Pokušavali su sve da nas slome, stalno su tražili naše slabe točke." A našli su i slabu točku Suárez-Carrena: njegovu suprugu koju su onda također uhitili. "Ona je bila tada još veoma mlada i užasnula me pomisao što će učiniti s njom."

Za uhićenje je bila dovoljna sitnica i odlično se znalo što znači kada vas strpaju u ćeliju: "Svi smo znali da je to uobičajeni postupak kad vas uhite 'socijalno političke brigade'. Njihovo zvjerstvo je ovisilo o tome, da li misle da im možeš dati korisne informacije. Ali ponekad je njihovo zvjerstvo bilo čista slučajnost," sjeća se Suárez-Carreno.

Dugo je trebalo, sada je to već preko četrdeset godina otkako je i Franco umro i Španjolska krenula putem demokracije, da je Luis Suárez-Carreno uspio podići tužbu protiv tog nesretnog "Billy the Kida" Antonia Gonzáleza Pacheca i još dva mučitelja. "To je maleni događaj, ali mnogo znači. Jer mi se suprotstavljamo režimu koji nas tjera da trebamo zaboraviti na sve zločine Francovog doba. Tu se ne radi samo o pravdi, mi pokušavamo očistiti ovu našu nedostatnu demokraciju. Ovime naša zemlja može početi ponovno vraćati svoju čast", kaže nam Suárez-Carreno.

"Sve je oprošteno 1977."

No Španjolska još uvijek ima golemih problema u vezi sa suočavanjem sa zločinima tog doba, kaže nam njegov odvjetnik Jacinto Lara. I to usprkos činjenici da baš nitko ne osporava da su zločini doista bili i počinjeni: "To je priznata činjenica da je Antonio Gonzales sustavno mučio političke zatvorenike. Nitko to ne osporava. Ali ranije je država Španjolska stavila u pitanje pravni status tih zločina i tako je blokirala sve pokušaje izvesti krivce pred sud."

Španjolska je nedavno proslavila četrdesetu obljetnicu puta u demokraciju i prvih demokratskih izbora održanih 1977. godine - dvije godine nakon smrti diktatora Francisca Franca. Ali i danas Suárez-Carreno i njegov odvjetnik itekako osjećaju da u španjolskim državnim strukturama vlada "aktivan politički bojkot" čak i prema pokušaju da se pravno procesuiraju zločini Francovog doba.

Naravno da su tu prije svega zločini počinjeni za vrijeme građanskog rata. Još je mnogo nepoznatih masovnih grobnica, a i u Španjolskoj je bilo govora o više nego neukusnoj "pomirbi" gdje bi zajedno bile i žrtve Francovih nacista i fašista i također ne baš malobrojne žrtve komunističkih komesara koje je kao "pomoć" španjolskoj republici poslao Staljin. Već i istraga tih ratnih zločina je i u ovoj Španjolskoj nailazila na žestoka protivljenja: to je morao osjetiti i španjolski sudac Baltasar Garzon koji je pokrenuo istražni postupak i protiv samog Franca i naložio otvaranje čak 19 masovnih grobnica - među njima je i ona u kojoj vjerojatno leži i španjolski pjesnik Frederico Garcia Lorca. Na koncu je u Španjolskoj suspendiran s položaja suca, a tadašnji glavni državni odvjetnik je tu Garzonovu istragu nazvao "pravnom besmislicom." Jer navodno svi počinjeni zločini spadaju u opći oprost o kojem je Španjolska odlučila 1977. godine.

Madrid se još uvijek žestoko protivi

No tu se ne radi samo o ratnim zločinima iz tridesetih godina prošlog stoljeća, nego i o zvjerstvima režima u Španjolskoj počinjenima mnogo, mnogo kasnije. A odvjetnik Jacinto Lara ionako misli da amnestija jednostavno ne može obuhvaćati i takve zločine: "Mi tu govorimo o zločinima protiv čovječnosti koji ne mogu pasti pod bilo kakav oprost. Tu se radi o odvratnim stvarima koji pogađaju samu srž ljudskosti."

Utoliko je i ova tužba koju je podigao Suárez-Carreno utemeljena i povijesnom studijom o zločinima Francovog režima koju su potpisala četiri povjesničara. Povrh toga, posebni povjerenik UN-a za ljudska prava Pablo de Greiff je još 2014. dao objaviti kako je ta španjolska amnestija "nespojiva sa međunarodnim obavezama Španjolske, uključujući i potpisane sporazume o građanskim i političkim pravima."

Usprkos tome, Madrid je sve do danas uspijevao odbijati baš svaku tužbu protiv sudionika Francove diktature koji su bili optuženi za zločine, čak i kad su tužbe bile podignute u inozemstvu. Tako je skupna tužba podignuta i u Argentini i tamošnja sutkinja Maria Servini je 2010. čak zatražila izručenje od Španjolske argentinskom pravosuđu čitav niz visokih dužnosnika, časnika i Francovih batinaša - na popisu traženih je bio i sada opet tužen Antonio González Pacheco.

Španjolsko pravosuđe je i u tom slučaju odbilo izručenje obrazloženjem da argentinske optužbe "nisu povezane sa zločinima protiv čovječnosti." No i odvjetnik Lara i njegove kolege pravnici upozoravaju da čak i u tom slučaju nije prihvatljivo da Španjolska nije učinila - ništa: "Prema međunarodnom pravu, država koja odbije izručenje optuženih za zločine protiv čovječnosti, onda ima dužnost sama izvesti te optužene pred svoj sud."

"Nije stvar samo krivice, stvar je 'ispravljanja' povijesti"

Luis Suárez-Carreno svojom tužbom želi postići mnogo više nego da taj jedan zločin bude konačno osuđen. Amnestija je mnogo više od ostavljanja žrtava na cjedilu, kaže. Ono što ga najviše smeta jest da tako Španjolska i njena vlada žele "ispraviti" povijest i napisati je prema vlastitom ukusu. A kad umru i posljednje žrtve, onda će ta "očišćena" povijest Francovog režima ostati jedina i zamijeniti povijest kakva se doista dogodila.

Usprkos golemom otporu koji se i danas osjeća u državnim institucijama, on je optimističan: "Nakon smrti Franca, lijeve stranke i pokreti se nisu usudili ići dovoljno daleko sa svojim zahtjevima za pravdom. U Španjolskoj se osjećao pritisak, ljudi su se bojali da će zemlja opet pasti u diktaturu. Zato su se onda činili i kompromisi."

Ali danas je drugačije, vjeruje Suárez-Carreno. Pogotovo mladi Španjolci se više ne boje i više ne žele prihvatiti da se treba zaboraviti na pravdu. "Pravda je ključ da se utvrdi što se doista dogodilo i da se spriječi ponovno pisati povijest. Baš kao i Nijemcima u Nürnberškim procesima, tako će i nama pravda donijeti istinu."