Prije tačno sto godina - tačnije, na kongresu održanom u Beogradu od 20. do 23. aprila 1919. godine – predstavnici socijaldemokratskih stranaka i organizacija iz Srbije (Srpska socijaldemokratska stranka), BiH  (Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine), Hrvatske (Socijaldemokratska partija Dalmacije i dio članstva Socijaldemokratske stranke Hrvatske) i Slovenije su odlučili da osnuju Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista) / SRPJ(k) /, kasnije preimenovanu u Komunistička partija, odnosno Savez komunista Jugoslavije.

Tako je, svega nekoliko mjeseci od ustanovljenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (decembra 1918.) jugoslovenska ideja dobila i stranačko-političku fizionomiju – doduše, obojenu u crveno.

Bio je to početak burne istorije organizacije koja je doživjela – i, dakako, odlučujuće uticala na – olimpijske visine borbe za pravdu, slobodu, jednakost, međunarodno razumijevanje i saradnju, ali i katastrofalne strmoglave u kaljugu rata, bratoubilaštva, nepravde, neslobode i ideološke isključivosti.

Odmah nakon osnivanja, na opštinskim izborima marta i avgusta 1920. SRPJ(k) je osvojila vlast u Beogradu, Zagrebu, Skopju, Nišu, Osijeku itd., a na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS dobila 59 od ukupno 419 mandata i postala treća stranka po jačini. Nakon zabrane njenog djelovanja (1921.), Partiju su razdirale unutrašnje frakcijske borbe, režimska represija i spoljni pritisci dobro poznati svakome ko se bavi političkom istorijom.

Ti usponi i padovi pratili su KPJ tokom čitave njene istorije i, na kraju, doveli do neslavnog kraja natopljenog krvlju. Ratovi vođeni na teritoriji bivše SFRJ devedesetih godina – pljačkaški i ekspanzionistički do srži - direktna su posljedica nesposobnosti komunističkih vlastodržaca da se izdignu iznad uskih parohijalnih interesa i zemlju povedu u vijekovima očekivano pridruživanje porodici slobodnih i demokratskih naroda i država.

Osvojivši vlast u nečemu što mnogi nepristrasni posmatrač smatra autentičnim spojem oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, jugoslovenski komunisti su poslije 1945. – a naročito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine - otpočeli opsežan modernizacijski i emancipatorski poduhvat koji je od zaostale, ratovima razorene i iznemogle napravio relativno razvijenu zemlju, koja je u međunarodnim okvirima uživala svojoj veličini nesrazmjeran ugled i poštovanje. Neporeciva je, naime, činjenica da su jugoslovenski komunisti predstavljali jedinu snagu koja je porazila dva najveća zla dvadesetog veka: i Hitlera i Staljina.

Korijeni propasti jugoslovenske ideje su duboki. Za potrebe ovakvog teksta dovoljno je navesti nekoliko, po meni, najbitnijih:

-     Društva na prostoru nekadašnje Jugoslavije do današnjeg dana nisu osjetila blagodeti evropskog prosvjetiteljstva i racionalizma, što je rezultiralo bolnim odsustvom demokratskih tradicija;

-     nezrele elite – ili, bolje, „elite“ – koje su manipulisale etničkim razlikama i potencijalnim sukobima umjesto da se posvete izgradnji demokratskih institucija i poštovanju pravila svojstvenih uređenim državama;

-     dominacija kolektivističkog (država, nacija, Partija, radnička klasa) nad slobodom emancipovanog pojedinca;

-     manje ili više svijesna zamjena teza, u kojoj su relativne slobode (putovanje, radničko samoupravljanje) smatrane demokratijom, u čemu su prednjačile intelektualne elite – što, uostalom, nije bilo teško u poređenju sa drugim zemljama sa komunistima na vlasti;

-     neefikasne i partijskom diktatu podređene institucije koje bi dovele do funkcionalne demokratije, vladavine prava, slobodnih medija i nezavisnog sudstva. Takozvana „partijska država" (partitokratija) koju su „patentirali" jugoslovenski komunisti i danas je bolest od koje boluju bezmalo sve nekadašnje republike.

Zbog svega toga nije bilo teško napraviti sistem u kojem je vlast centralizovana i, u ličnosti Tita, otjelotvorena u jednom pojedincu. Uvjeren u sopstvenu nepogrešivost, Tito nije trpio prigovore – pogotovo ne kritiku – i okružio se intelektualno, politički i moralno inferiornim poslušnicima koji su čekali njegov odlazak da bi od sebe načinili šerife u svojim etnički omeđenim feudima.

Kritika i otpora je bilo i za Titovog vakta. Podsjetimo se Milovana Đilasa i njegovog pokušaja da „Novom klasom" i disidentskim djelovanjem ukaže da u jugoslovenskom socijalizmu ne postoje samo „objektivne okolnosti“ nego i „subjektivne slabosti“. Đilasov slučaj je samo jedan primjer korištenja aparata represije kako bi se onemogućio svako ko bi ukazao na demokratsku insuficijenciju i za nju optužio vladajući režim.

Otpora je bilo i na drugoj strani: sukob sa Staljinom je doveo i do neviđenog talasa represije nad neistomišljenicima. Donekle razumljiva i opravdana odbrana države od prijetećeg sovjetskog napada pretvorila se u monstruozan zločinački sistem koncentracionih logora kao što je bio notorni Goli otok.

Ovdje treba pomenuti i progon kritičkih intelektualaca okupljenih oko časopisa „Praxis“, koji su direktnim nalogom partijske vrhuške 1975. otpušteni sa Univerziteta u Beogradu. Neki od njih – treba i to reći – kasnije su postali fanatični sljedbenici zločinačke klike Slobodana Miloševića i ideolozi histerične velikosrpske politike. 

Burna istorija KPJ/SKJ je možda najbolja potvrda teze da se u slučaju Jugoslavije kao zajednice srodnih naroda i slične prošlosti radilo o epohalnom „projektu“ koji je – naročito u posljednjim godinama njenog postojanja „povjeren" pohlepnim, nezrelim, nesposobnim i vlastoljubivim „elitama" – ili, tačnije, uzurpiran od njih, u nedostatku demokratskih mehanizama. Sve to je vodilo direktno u krvavi pir devedesetih godina prošlog vijeka, čiji su inspiratori, kreatori i kolovođe u mnogima od novonastalih državica i danas na vrhu piramide odlučivanja.
 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android