Ono što se događalo 8. i 9. studenog 1923. je bila prekretnica u Hitlerovom usponu. Iako je državni udar propao, on je na odlučujući način obilježio kasniji tijek njemačke povijesti, a time i sve ono što se nakon toga događalo u 20. stoljeću.

Adolf Hitler je prije stotinu godina bio samo jedan od brojnih ekstremističkih političara u tadašnjoj Njemačkoj. Samo su rijetki mogli i naslutiti da bi u roku od samo deset godina nacionalsocijalistička partija koju je predvodio, uopće mogla preuzeti vlasti u zemlji. I da će oni Europu gurnuti u novi svjetski rat, te pobiti milijune Židova i pripadnika drugih manjina.

Sudbonosni dan u Münchenu

Hitler je 1923. u svojoj glavi već imao plan o tome, barem jednim dijelom, plan o onome što će se kasnije događati. U večernjim satima 8. studenog on je doveo oko 2.000 svojih pristalica u minhensku pivnicu Bürgerbräukeller. U tom su se lokalu okupili članovi bavarske vlade i brojne druge poznate osobe, kako bi obilježili obljetnicu „Novembarske revolucije“ („Novemberrevolution“) iz 1918. – zbog koje je abdicirao car Wilhelm, i nakon koje je u Njemačkoj proglašena republika. 

Hitler se nadao da će nazočni gosti podržati njegove planove o državnom udaru. I tada nije bila neutemeljena. Bavarska je bila u svađi s berlinskom vladom. Utjecajni ljudi iz redova vojske simpatizirali su s Hitlerom, primjerice Gustav Ritter von Kahr, koji je u to vrijeme (i zbog uvođenja izvanrednog stanja) Bavarskom vladao praktički kao diktator – i koji je također planirao državni udar. Da je Hitler tada bio uspješan u pokušaju puča u Bavarskoj, on bi uz pomoć tih krugova mogao računati s pokretanjem marša u smjeru Berlina, kako bi se svrgnula mlada parlamentarna weimarska demokracija, s ciljem etabliranja desničarske diktature u Njemačkoj.

No, ljudi za koje se on nadao da će mu biti saveznici u planiranoj uroti, polako su se počeli povlačiti iz tog projekta, tako da je sve počelo „teći drugačije od planiranog“, kako to na radio-postaji Deutschlandfunk rekao povjesničar Wolfgang Niess.

Nakon noćne okupacije Bürgerbräukellera, Hitler je pučiste poveo prema Feldherrnhalle, spomeniku u čast bavarske vojske, ali su onda „pučisti počeli marširati po centru Münchena, i to bez konkretnog cilja", kazao je Niess. Pritom su naletjeli na bavarsku policiju i vojsku. U razmjeni vatre s pripadnicima sigurnosnih snaga je poginulo 14 pučista i četvero policajaca. Državni udar je tako – propao.

Hitler je bio lakše ozlijeđen u tom sukobu, a nekoliko dana kasnije je uhićen. Iako je zbog veleizdaje bio osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu, on je na uvjetnu slobodu izašao već godinu dana nakon pokušaja puča, i to „zbog dobrog vladanja“.

Savršeni preduvjeti za puč

Iako je Hitler 1923. bio neuspješan s pokušajem državnog udara, on je zbog tadašnjih događaja imao osjećaj da je bio u pravu. Tijekom služenja zatvorske kazne je počeo s pisanjem svog čuvenog i zloglasnog propagandnog djela „Mein Kampf“. Ta je knjiga postala svojevrsni program njegove stranke koja je počela jačati, i koja je od tog trenutka promijenila svoju taktiku: umjesto ilegalnog, ona je počela stremiti legalnom preuzimanju vlasti – iznutra. U godinama nakon puča nacionalsocijalisti (NSDAP) su počeli pobjeđivati na izborima u cijeloj Njemačkoj, a sa svakom pobjedom rastao je i broj ljudi koji su ga podržavali. 

Hitlerov državni udar se dogodio u trenucima velike nestabilnosti u Njemačkoj. Centralna vlada u Berlinu je bila slaba. Politički motivirana ubojstva su bila česta pojava, a državni poredak su ugrožavali i lijevi i desni ekstremisti. Hiperinflacija je uništila ušteđevinu ljudi, a i privredu. Stopa nezaposlenosti je osjetno porasla, posebice među ratnim veteranima, ljudima koji su imali iskustva s borbom i korištenjem oružja.

Njemačka kapitulacija na kraju Prvog svjetskog rata svima je bila svježa u pamćenju, ona je bila doživljena kao svojevrsno nacionalno poniženje. Ugovor iz Versaillesa nakon kraja rata je njemačku državu obvezao na plaćanje ogromnih reparacija, i dodatno je „posijala“ sol na rane Nijemaca, a osim toga je utjecaja na sumorni pogled prema budućnosti te zemlje.

To je bila situacija koju neki nazivaju „buretom baruta", situacija u kojoj su Hitler i njegovi nacionalsocijalisti doslovno zapalili fitilj. Pokušaj minhenskog puča nije bila nikakva povijesna nezgoda. „Bez pomoći brojnih monarhista, reakcionarnih bivših pripadnika vojske, nacionalističkih publicista i političkih terorista u bavarskoj metropoli, Hitlerov uspon do 1923. bio bi praktički nemoguć“, piše historičar Daniel Siemens za list Frankfurter Allgemeinen Zeitung (FAZ).

Lekcije za današnji svijet

Opasnosti nacizma postoje i u današnjim vremenima. Desno-populistička, jednim dijelom i desno-ekstremna stranka AfD (Alternativa za Njemačku), u posljednje vrijeme bilježi rekordnu podršku građana u anketama, a i na izborima. Na istoku Njemačke bi AfD na izborima iduće godine mogao postati najjača politička snaga u nekoliko saveznih zemalja.

Neki povjesničari već povlače određene paralele s vremenima od prije stotinu godina. „Kada se zna što je Njemačku prije stotinu godina odvelo u propast, onda se Europu može jačati i spriječiti novo zlo“, kaže na Deutschlandfunku autorica Jutta Hoffritz, koja je i sama pisala o Hitlerovom puču. „I baš zato se i isplati pozabaviti se 1923. godinom“.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu