Ima li velike državne proslave ili ne? Sedmicama prije svih sekularni Turci nagađaju o tome kako će islamska konzervativna vlada pod predsjednikom Redžepom Taibom Erdoganom proslaviti 100. obljetnicu osnivanja republike. Naime, do prije nekoliko dana na dnevnom redu nije bilo ni službenog programa. Navodno su i strani diplomati međusobno razmjenjivali informacije o tome je li netko dobio pozivnicu.

Još prošli petak, Erdoganov odjel za komunikacije najavio je niz događaja u kojima se dominantno ističe Erdoganova era. Sekularni Turci sada osjećaju da su njihova strahovanja potvrđena:Erdogan pokušava izbrisati naslijeđe utemeljitelja Atatürka, zauzeti njegovo mjesto, stvoriti Erdoganov kult i islamističku zemlju.

Erdogan želi zauzeti Atatürkovo mjesto

"Tursko stoljeće" bio je Erdoganov predizborni slogan s kojom je u maju ponovno pobijedio na izborima i osigurao vlast za još pet godina. Na vlasti je više od 20 godina. Sada želi ući u povijest kao državnik koji je uveo republiku u drugo stoljeće.

Beate Apelt, voditeljica turskog ureda Fondacije Friedrich Naumann, uoči obilježavanja važnog jubileja vidi mnogo simbolike kojom se Erdogana stavlja na istu razinu važnosti kao Atatürka. Izraz "tursko stoljeće" i prikazivanje jednakih portreta dvojice vođa jednog pored drugog sugeriraju da je Atatürk inicijator, a Erdogan dovršitelj veličanstvenog projekta stoljeća, kaže Apelt.

Ona također primjećuje rastuće nezadovoljstvo brojnih Turaka što se 100. obljetnica osnivanja ne obilježava s pompom. Osim toga, kako kaže, brojne festivalske manifestacije su povezane s vjerskim elementima. "Svakako ne u duhu Atatürka”, dodaje Apelt. 

Otac moderne Turske, Mustafa Kemal Atatürk, uveo je jasno razdvajanje države i religije. Principom tzv. sekularizma ukinuo je i vjerska bratstva i kalifat, zbog čega su islamisti i danas kivni na njega.

Erdogan, s druge strane, podržava takve skupine otkako je došao na vlast i daje im brojne privilegije. On nikada ne izgovara puno ime Mustafe Kemala Atatürka. Za njega je on uvijek "veteran Mustafa Kemal”. Atatürk naime znači praotac Turaka. “Čini se da on to ne prihvaća”, glasi široko rasprostranjena kritika. Atatürkov liberalni privatni život i njegova konzumacija alkohola također su prezreni u krugovima Erdoganovog AKP-a.

Ataturkova Turska je Erdoganova noćna mora

Osnivač moderne Turske, Atatürk, je sanjao o zapadnoj, modernoj i sekularnoj republici. U roku od nekoliko godina naredio je mnoge reforme. Arapsko pismo zamijenjeno je latinicom, preuzeti su zapadni pravni zakoni, a žene su dobile pravo glasa. Postojao je čak i zakon o šeširima koji je trebao osigurati da se ljudi oproste od osmanskih vjerskih pokrivala za glavu kao što su fes ili turban i odijevaju se na moderan način, kao u Londonu, Berlinu i Parizu.

Daleki cilj također je bio stvoriti tursku naciju iz ruševina multietničke strukture Osmanskog Carstva. Postoje sukobi velikih razmjera s nekim manjinama kao što su Armenci, Aleviti i Kurdi. Samo u oružanom sukobu sa zabranjenom Kurdskom radničkom strankom (PKK) od 1984. godine poginulo je gotovo 40.000 ljudi.

Iako se ove reforme sada prvenstveno povezuju s Atatürkom, one su u to vrijeme bile od sekundarne važnosti, smatra Salim Cevik, turski stručnjak u berlinskoj Fodnaciji za znanost i politiku (SWP). Po njegovom mišljenju, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, sloma Osmanskog Carstva i iscrpljujućeg oslobodilačkog rata protiv pobjedničkih sila, Atatürk i njegovi sljedbenici imali su samo jedan cilj na umu: spasiti preostalu državnu strukturu od potpunog propadanja i osnovati snažnu republiku koja bi se mogla oduprijeti svakom napadu kako iznutra tako i izvana. “I većinom su to uspjeli”, kaže stručnjak za Tursku Cevik. Tokom proteklih 100 godina Turska je država, kako kaže, izrasla u snažnu regionalnu silu čije postojanje nije dovedeno u pitanje niti ugroženo izvana. Kroz članstvo u NATO-u ili drugim savezima sada Turska, smatra Cevik, čvrsto pripada međunarodnom političkom sistemu. 

Veličina između Europe i Bliskog istoka

“Turska je važan igrač, posebno na području između Europe i Bliskog istoka”, ističe Beate Apelt iz Fondacije Friedrich Naumann. To proizlazi iz njezinog geostrateškog položaja kao države NATO-a između Crnog mora i Sredozemlja s kontrolom pomorskih ruta kroz Bospor i Dardanele, ali i između EU-a, Rusije koja graniči s Crnim morem i izrazito problematičnog susjedstva na jugoistoku.

Apelt ukazuje i na Erdoganovu ulogu posljednjih godina. On se, kako kaže, nudi kao posrednik između strana u regionalnom sukobu, na primjer između Ukrajine i Rusije ili trenutno Izraela i Hamasa. Po njenom mišljenju, Erdogan bi i tu mogao odigrati konstruktivnu ulogu, kao i u slučaju sporazuma o žitaricama za Ukrajinu.

Istodobno ona skreće pozornost na Erdoganovu transakcijsku politiku kojom iz svake konstelacije pokušava izvući maksimalnu korist za sebe i Tursku. Posljednji primjer je, kako kaže, Erdoganovo blokiranje pristupanja Švedske NATO-u, koje je ljetos uvjetovao nastavkom pregovora Turske o pristupanju EU. 

Kada je riječ o neregularnim migracijama, Apelt vidi da zemlja igra važnu ulogu unatoč spornom sporazumu o izbjeglicama iz 2016. Pri čemu ona budućnost sporazuma vidi kao težu. Jer raspoloženje za prihvaćanje izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja znatno je palo u ekonomski pogođenoj Turskoj posljednjih godina, dok diskriminacija i mržnja prema njima brzo rastu.

Miroljubiva vanjska politika

Nakon osnivanja republike prije 100 godina, Atatürk je započeo miroljubivu vanjsku politiku. Prema riječima politologa Cevika, cilj mu je bio zaštititi još uvijek vrlo mladu republiku od međunarodnih kriza. S izuzetskom ciparskog konflikta sredinom 1970-ih, Turska je ostala vjerna tom kursu.

I Erdogan je, prema njegovim riječima, također izbjegavao sukobe u vanjskoj politici u prvim godinama na vlasti. Tek tokom Arapskog proljeća je, kako kaže Cevik, konfrontaciju sa arapskim svijetom prihvatio kao nužno zlo i stao na stranu pobunjenika. Ali i tada je, kaže Cevik, njegova vanjska politika bila miroljubiva.

Cevik kaže da posljednjh godina primijećuje agresivan ton i sve veću militarizaciju. Razlog tome je, kako kaže, što instrumenti meke moći Ankare posljednjih godina postaju sve manje važni, tako da pokazivanje vojne snage postaje jedino preostalo sredstvo.

Prije svega su turski zračni napadi na sjeverni Irak i Siriju naišli na međunarodne kritike. Ali i naoružavanje džihadističkih skupina u Siriji i slanje plaćenika u Libiju i Nagorno-Karabah također je izazvalo negodovanje na Zapadu.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu