10.oktobar-Svjetski dan protiv smrtne kazne
9. oktobar 2005
Iz evropskog ugla gledanja, radi se opštepoznatoj mudrosti: Pravo na život je osnovno pravo čovjeka. Takodje se ni ubici ne može uskratiti to pravo.
Zabrana smrtne kazne je utvrdjena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koju su potpisale 44 zemlje. Ona zemlja koja želi postati članicom EU, mora iz svog zakona izbrisati smrtnu kaznu.
Evropa se smatra prethodnicom u ukidanju smrtne kazne. Kontinent je prošao iskustva dva svjetska rata, dug je i trnovit bio put demokratizacije.
Njene političke elite objedinjene u Evropskom vijeću, EU i OSCE-u, izjasnile su se protiv smrtne kazne.
Ipak, da li time Evropljani mogu mirovati i odmarati se na lovorikama?
Ne, jer se i dalje smrtna kazna koristi kao politički instrument i to u demokratskim zemaljam, kao i diktaturama. Zemljama, sa kojima EU politički i ekonomski saradjuje.
U SAD-u se izborna kampanja vodi uz pomoć smrtne kazne. Pored Japana, to je druga demokratska zemlja, u kojoj država može narediti smrt kao kaznu.
To je s jedne strane zbog straha od kriminala, jer kako kažu kriminolozi, onaj ko je mrtav ne može više biti opasan. Onaj ko je ubica, zaslužuje smrt. A onaj ko zna da može biti osudjen na smrt, ne čini zločine. Takvo je objašnjenje zagovornika smrtne kazne.
Svrha kazne je prije svega osveta za čin. Konačno, krivično pravo je u SAD-u poniklo iz baze, nisu ga formirali politički i demokratski mislioci.
Doduše, ne postoji ni jedno istraživanje koje pokazuje povećanje kriminala, ukoliko je ukinuta smrtna kazna. Smrt počinitelja ne donosi nikakvu satisfakciju žrtvama i njihovim porodicama.
Ali, zato postoje mnoge sudske i istražne greške, kojima su osudjeni nevini.
Politički instrument postaje smrtna kazna u diktaturama. U afričkim, arapskim ili azijskim zemljama, kao u komunističkoj Kini. Tamo se svake godine ubija na hiljade političkih protivnika. U pravilu, bez poštenog sudskog procesa.
Da li je onda dovoljno navesti strašne brojeve i nadati se da će oni djelovati? Ne, jer kao prvo same statistike po sebi nisu dovoljne. A, kao drugo one ne rasvjetljavaju pozadinu. Samo ozbiljno sučeljavanje sa ljudskim strahovima i njihovim argumentima može pokrenuti na razmišljanje.
Narodu su potrebne iscrpne informacije, a nikakve mudrosti. Dakle, mora se vršiti mnogo više političkog i ekonomskog pritiska, i to na elite svih država koje primjenjuju smrtnu kaznu. Jer, nacionale vlade i njihove elite su te koje odlučuju o ukidanju ili zadrćavanju smrtne kazne, i mogu uticati na svoj narod. To nije nikakva opštepoznata mudrost, nego evropsko iskustvo.