Sama ideja parlamentarne demokracije možda danas zvuči čak i romantično naivna, ali u ono doba je zvučala kao revolucija i još uvijek je teško zamisliti pravedniji oblik vladavine: svi građani trebaju imati pravo među sobom izabrati, već po njegovom poštenju i sposobnosti, osobu koja će ih zastupati. Taj zastupnik će onda, zajedno s drugi izabranima, pomno proučiti i onda glasovati o zakonima koji će vrijediti u čitavoj državi.

Zapravo, izbori za zastupnike Njemačkog carstva su za ono doba bili razmjerno moderni: naravno, pravo političke odluke imaju samo muškarci s navršenih 25 godina, ali načelno nije postojao imovinski cenzus - birati su mogli i imućni i manje imućni. Već to je onda bila rijetkost i usporedbe radi, izborni propisi za parlament tadašnje Austro-Ugarske su bili pravi labirint odredbi gdje bi mogli i smjeli u parlament doći samo doista vjerni i imućni podanici carstva.

Parlament "za ukras"

No tadašnji Reichstag je bio daleko od onoga što danas predstavlja 709 - naravno i zastupnica i zastupnika Saveznog parlamenta, Bundestaga. Tada su se još građani tek nadali da će njihovi predstavnici barem moći razgovarati s vladarom, carom Wilhelmom I. Danas je, kao i u većini parlamanetarnih demokracija, njemački parlament najviše političko tijelo u državi. On donosi sve zakone i imenuje vladu koja će provoditi njegove odluke. Čak i vojska je oružana sila parlamenta, ne vlade.

U ono doba je to bilo jedva zamislivo: na čelu države je car i on će imenovati svog "tajnika" za tekuće političke poslove - odatle i jest naziv njemačke predsjednice vlade "kancelarka", makar nju danas imenuje parlament, a ne kao što je Wilhelm I. imenovao svog kancelara Bismarcka. A znalo se i tko je tu gazda: "Vojska, vanjska politika i državna uprava su uglavnom bili izuzeti iz utjecaja parlamenta i prije svega su ovisili o sastavu vlade i samo o povjerenju cara, ne o odnosu (političkih) snaga u parlamentu", piše u objašnjenju Bundestaga o povijesti parlamentarne demokracije u ovoj zemlji.

Oduševljenje i Wilhelma I. i njegovog kancelara uopće da imaju posla s takvom gomilom pučana koji odjednom misle da imaju nešto za reći je bilo - veoma blago rečeno - minimalno. Među okrunjenim glavama onog doba je glavni argument pristati na postojanje parlamenta maltene bio: ako već imate ergelu konja, možete valjda nekako izdržati i ergelu takve vrste. Naravno, ako budu tihi i svakom riječju i djelom pokažu kako su vjerni podanici cara.

Čekaj da vidiš što i mi možemo...

Ali baš kao što se i plemeniti konji znaju ritati, tako su već od samog početka zastupnici Reichstaga pokazali da mogu izazvati kud i kamo veće glavobolje vladaru od njegove ergele konja. Jer to je bilo doba nakon građanske revolucije 1848./49.: već doba Napoleona je srušilo poimanje kraljevskih kuća srednjeg vijeka, a novi osjećaj nacije među građanima je dobio krila i golemim imutkom koji su neki od njih stvorili u industrijskoj revoluciji. I kod državne blagajne je vladarima, na bolan način postalo jasno: bez građana se više neće moći ostati na sedlu.

A to su znali i novi zastupnici: možda je Wilhelm mislio da će mu parlament biti "samo za ukras", ali zapravo "od samog početka on to nikad nije bio jer su zastupnici nastupili puni samopouzdanja", objašnjava profesor povijesti na sveučilištu u Düsseldorfu, Christoph Nonn. Trikova kako da parlamentarci nametnu svoju volju je bilo bezbroj, a svakog zasjedanja su se sjetili i kojeg novog: "(Carska) vlada koja u Reichstagu nije mogla računati na većinu je praktično bila nesposobna bilo što učiniti. Jer s izuzetkom vanjske politike i vojske, u niti jednom središnjem političkom području nije mogla uvoditi zakone", kaže nam i Andreas Biefang koji u ime Bundestaga istražuje povijest te demokratske institucije.

Siroti plemići

Od početka su Wilhelm I. i njegov kancelar Bismarck vjerovali kako parlament mogu "držati na uzdi": za svaki slučaj, osim monarha i njegove vlade tu su se dosjetili i trećeg nadzornika - vijeća vlastelina. Zapravo je taj preteča današnjeg Bundesrata mnogo više nalikovala britanskom Gornjem domu nego današnjem vijeću predstavnika svih njemačkih pokrajina, ali već i tada je on trebao odobriti sve zakone koje donosi parlament.

No i tu se pokazalo kako je manje važna "plava krv", a više pun novčanik: "Industrijalizacija i masovni pokreti radništva su sve više slabili poziciju stare provincijske aristokratske elite u korist industrijske i građanske elite. To je dovelo do toga da su i građani postali sve više samouvjereni i tražili sve više utjecaja preko svojih političkih stranaka", kaže Nonn.

Ali bilo je i "trikova" kako obuzdati parlament: kad je već morao pristati da uopće postoji, caru nije bilo ni na kraj pameti odrediti da zastupnici budu i plaćeni iz državne blagajne, a još manje da im se plaćaju suradnici i uredi koji bi radili za njih. Već i to je dovelo do toga da će svaki građanin dobro razmisliti, hoće li se kandidirati za zastupnika - baš kao što je to dobar razlog da je u sastavu prvog Reichstaga bilo još izuzetno mnogo zastupnika s plemićkim "von" u imenu.

Drugi trik je bila demografija: to je bilo doba kad su ljudi masovno odlazili sa sela na posao u gradove, ali izborni okruzi su ostali "stari". To znači da je mnogo lakše bilo postati zastupnik u caru pokornoj provinciji nego u gradovima gdje je bujalo nezadovoljstvo radnika i gdje su se širile "sumnjive" ideje. A tu je naravno bilo i mnoštvo sitnih trikova i podvala: nešto kao prava izborna tajna je došlo mnogo kasnije, nego je trebalo računati s time da će svatko - dakle i nadležna državna tijela - znati kome ste dali svoj glas. I glasački listići, glasačke kutije, neovisne komisije koje će prebrojavati glasove... Sve je to proizvod mnogo kasnijeg doba.

Jesi li čuo, što je rekao zastupnik?

No kad smo rekli kako su "svi" mogli birati (osim žena), to nije posve točno: birati su smjele samo osobe koje imaju "građansku čast". Dakle isključeni su bili zatvorenici, ali i oni koji primaju socijalnu pomoć, a njih je tada bilo mnogo. I granica od 25 godina nam se, u današnje doba staraca, ne čini odlučujućom. Ali to je bilo doba kad je stanovništvo bilo veoma mlado: preko trećine pučanstva je bilo mlađe od toga. Isto tako, zvuči veoma napredno da je i vojnicima bilo zabranjeno birati, ali sve u svemu to znači da je na izbore uopće smjelo izaći jedva dvadesetak posto tadašnjeg stanovništva.

Biefang nam objašnjava kako je na prvim parlamentarnim izborima glasovalo jedva polovica od onih koji su to mogli, ali kako su građani u ono doba brzo shvatili da je to izuzetno važno. "Imali su osjećaj da je izlazak na izbore nešto što ih se i osobno tiče. Već i zato što je mnogo odluka Reichstaga imalo mnogo veze s njihovom svakodnevicom", kaže povjesničar.

A to je nešto o čemu današnji zastupnici mogu samo sanjati: tu i povjesničar Christoph Nonn kaže kako je u carsko doba, politički i život parlamenta bio nešto sasvim drugo. "O čemu se raspravljalo u parlamentu, o tome se raspravljalo posvuda. Kod frizera, na tržnici, u čistionicama - svugdje gdje su se ljudi okupljali raspravljalo se o onome o čemu je raspravljao i parlament."

Teška škola demokracije

Trebamo li onda biti čak i zavidni na parlamentarnu demokraciju kakva je postojala prije 150 godina jer danas tek malo građana uopće zna ime i prezime osobe koja ga - teoretski - "zastupa" u Bundestagu? Još manje u Europskom parlamentu...

To je pitanje koje, osobito u današnje doba populizma, treba uzeti veoma ozbiljno. Njemačka parlamentarna demokracija i njen parlament su u ovih 150 godina doživjeli baš svašta: ne samo da je, možda ne tako dramatično kao kod Stjepana Radića, ali je bilo i mnoštvo atentata i ubojstava zastupnika. Još i danas je u zgradi njemačkog parlamenta ostavljen djelić zida koji podsjeća na paljevinu Reichstaga na početku nacističke diktature kad je zastupniku bila jedina dužnost slijepo podržavati odluke vođe. Možda nije trebalo posve srušiti niti zgradu parlamenta socijalističke Istočne Njemačke gdje je "parlamentarna demokracija" također bila prazno slovo na papiru.

Nepovjerenje i sumnjičavost prema "onima tamo gore" je svakako na mjestu: nema malo slučajeva zlouporabe dužnosti, a još više je slučajeva kad su zastupnici više mislili na interese neke industrijske grane ili neke klike nego na interese onih koji su ih birali - ako su uopće i pročitali prijedlog mnoštva zakona i propisa za koje će dizati ruku.

Zato se na kraju ovog rođendanskog osvrta na stoljeće i pol parlamentarne demokracije u Njemačkoj može još samo reći: politika je previše važna da bi je se ostavilo samo političarima.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android