Galopirajuća inflacija, visoka stopa nezaposlenosti, ogromno zaduženje države i korupcija. Uz to zemljom vlada koalicija od tri stranke koje se međusobno svađaju, ministri podnose ostavke. A onda se i predsjednik vlade Bülent Ecevit razbolio. U Turskoj je 2002. vladala teška gospodarska i politička kriza. Raspisani su novi izbori na kojima je 3. studenoga narod kaznio etablirane stranke. Samo dvije stranke su ušle u parlament. Pobijedila je najneiskusnija, samo godinu dana ranije osnovana Stranka pravde i razvitka (AKP) na čelu s jakim vođom Recepom Tayyipom Erdoganom.

Ta je stranka odmah osvojila apsolutnu većinu, 363 od 550 sjedišta u parlamentu. Od tada je AKP pobjeđivao na svim parlamentarnim izborima u Turskoj.

Nakon izborne pobjede Erdogan je u jednom govoru rekao: „Kao što je rekao Atatürk: vlast bezuvjetno pripada narodu. Nakon 3. studenoga u Turskoj počinje nova era. Danas, ako Bog da, otvaramo novo poglavlje. Spremni smo preuzeti odgovornost kako bismo Tursku vodili u jedno bolje vrijeme."

AKP je obećao da će poštivati različite načine života svih građana, da će slijediti program koji će poboljšati rad ustavnih institucija i ubrzati put Turske u Europsku uniju. Govorilo se na početku o reformama, jednakosti, pravdi i blagostanju.  

Prvi uspjesi AKP-a

Tijekom sljedećih godina AKP-u je stvarno uspio dugotrajan gospodarski napredak. Do 2012. je turski BDP više nego utrostručen. AKP nije zadovoljio samo svoje birače nego je dobio potporu i od socijaldemokrata, intelektualaca i Kurda. Tijekom godina je AKP stvorio vlastiti srednji sloj, a davanjem državnih poslova i elitu super-bogatih, koja tu stranku nosi do danas.

Promjenama ustava AKP je ograničio utjecaj vojske i takozvanih etabliranih sekularnih elita. Suosnivač stranke i Erdoganov prijatelj Abdullah Gül izabran je za predsjednika države. Nikad ranije nije islamski-konzervativan političar, čija supruga nosi muslimansku maramu, izabran na tu funkciju.

Ali, u drugom desetljeću vladavine AKP-a nije puno ostalo od prvotno proklamiranih reformi, jačanja demokracije i modernizacije zemlje. Od prosvjeda u parku Gezi u proljeće 2013. vlast pokazuje samo još svoju brutalnu stranu.

Od pokušaja državnog udara 15. srpnja 2016. Erdogan i njegova stranka AKP samo još gledaju kako zadržati vlast. Mijenjaju se zakoni, proširuju Erdoganove ovlasti, parlament gubi na značenju. Danas u Turskoj vlada režim u kojem nema trodiobe vlasti nego je sva vlast u rukama jednog čovjeka: Erdogana. Policija i državno odvjetništvo samo čekaju znak da krenu u obračun s kritičarima, umjetnicima, učiteljima, liječnicima, odvjetnicima, novinarima i studentima. Unatoč otkrivanju više korupcijskih skandala, u koje su umiješani vodeći političari AKP-a, moć te stranke nije smanjena. Nema državnih odvjetnika koji bi imali hrabrosti pokrenuti istragu protiv nje. 

AKP je „klub za slavljenje Erdogana"

Kristian Brakel, voditelj Zaklade Heinricha Bölla u Turskoj, smatra da se AKP radikalno promijenio. Ono što je prije 20 godina počelo kao široki konzervativni pokret, koji je na početku imao i potporu liberala, pretvorilo se u proteklih 20 godina u klub za slavljenje Erodgana, kaže on u razgovoru za DW. Iako AKP još ima jaku mrežu u bazi, kao što su udruge žena, pomoć u susjedstvu, gospodarske udruge ili društva mladeži, kao stranka je ona prilagođena samo za Erdogana.

Brakel naglašava da od liberalno-konzervativnih ideja s početka nije više ništa ostalo. Ideologija i retorika AKP-a kreću se, po njegovom mišljenju, između želje za gospodarskom modernizacijom i nacionalističko-vjerski obojenih fantazija uspona do pozicije nekadašnje velesile. Nejasno je koliko od toga je stvarno uvjerenje, a koliko nužnost da se pučanstvu uputi jednostavne poruke.

AKP-ov narativ žrtve

U stvarnosti je sve teže utvrditi za što se zalaže AKP. U njezinom narativu i dalje dominira islamsko-konzervativna ideologija. Tu stranku i njezine birače se stalno predstavlja kao žrtvu republike. Njihovo je tumačenje da su žene koje nose muslimansku maramu u Turskoj u neravnopravnom položaju, da vladajuće svjetovne elite diskriminiraju muslimane vjernike.

Upravo prošlog tjedna je dopredsjednik AKP-a Mahir Ünal islamsko-konzervativne birače predstavio kao žrtve Atatürkovih reformi. Aludirajući na uvođenje latiničnog pisma prilikom osnutka turske republike on je izjavio: „Republika je uništila naš jezik, naše bogatstvo riječi, naš alfabet i naš način razmišljanja."

Nakon oštre kritike morao je izjavu relativirati rekavši da je ponosan na svoj turski jezik i svoj narod, Turke. Ipak je u ponedjeljak morao podnijeti ostavku. Navodno mu je to sugerirano iz njegove stranke zbog loših rezultata u ispitivanjima javnog mnijenja.

Dr. Salim Cevik iz njemačke Zaklade za znanost i politiku (SWP) smatra da je ta „fleksibilnost" AKP-a istovremeno i njegova snaga. Kod AKP-a Erdogan određuje ton, a stranka se njemu prilagođava. A Erdogan brzo može promijeniti svoje pozicije, naglašava Cevik. „Danas on može razgovarati o mirovnom procesu s Kurdima, sutra može protiv njih pokrenuti vojnu akciju. Danas može pregovarati s EU-om, a sljedećeg dana biti najoštriji protivnik Zapada." I uza sve to Erdogan uspijeva navesti svoje pristaše da ga slijede. Te proturječnosti mu njegovi birači ne uzimaju za zlo, kaže ovaj stručnjak za Tursku.

I u Njemačkoj Erdoganov AKP ima puno pristaša. Na predsjedničkim izborima 2018. je 64,8 posto Turaka u Njemačkoj koji su izašli na izbore glasovalo za Erdogana. 

Predsjednički i parlamentarni izbori 2023.

Prema ispitivanjima javnog mnijenja trenutno AKP dobiva između 30 i 32 posto glasova. S koalicijskim partnerom, ultranacionalističkim MHP, mogao bi dobiti gotovo 38 posto. Ali, Erdogan uživa puno veću popularnost nego njegova stranka.

Novina je u Turskoj da je šest vrlo različitih oporbenih stranaka sklopilo koaliciju protiv AKP-a. Još jednu koaliciju su stvorili Kurdi i socijalisti. 

Hoće li i nakon idućih predsjedničkih i parlamentarnih izbora 2023. AKP imati apsolutnu vlast ili će ona nakon 20 godina biti poljuljana? U slučaju da oporba osvoji većinu u parlamentu, a Erdogan ostane predsjednik, bit će to nestabilna vlada, smatra stručnjak za Tursku Brakel. Erdogan bi još više nego do sada vladao mimo parlamenta, kaže on. Ali, oporba bi mu mogla zagorčavati život, vjerojatna posljedica bi bili prijevremeni izbori, smatra Brakel.

Ali, ako bi i predsjednik postao netko od oporbe, ona bi se našla pred velikim izazovom da brzo ponudi osjetna poboljšanja kod važnih pitanja, kao što su migracija i gospodarstvo, što neće biti lako, kaže Brakel. Velika je opasnost da se široka oporbena fronta raspadne na vlasti, smatra Brakel. Po njegovom mišljenju onda bi AKP mogao ponovo pobijediti na komunalnim izborima 2024.

Salim Cevik iz SWP-a vjeruje da će Zapad i strani investitori do izbora nastojati s Ankarom normalno komunicirati, tek nakon izbora bi mogla uslijediti promjena. Ali, jedan će sigurno aktivno pomagati Erdoganu da pobijedi; ruski predsjednik Vladimir Putin. On već sad Erdoganu pruža potporu, gura ga kao posrednika u ukrajinskoj krizi, a i gospodarski mu pomaže, kaže Cevik. Kako daleko bi Putin mogao ići i hoće li njegova nastojanja pomoći AKP-u da ostane na vlast, pokazat će se tijekom idućih mjeseci, smatra ovaj stručnjak za Tursku.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.