DW: Gospodine Tamari, pod kakvim okolnostima je u junu 1967. došlo do rata?

Salim Tamari: Neposredni povod za to je bio taj što je egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser blokirao prolaz kod ostrva Tiran. Izrael je smatrao da je time odsiječen od međunarodnih voda. No, stvarni razlog, između ostalih je bio taj što je Izrael stalno odbijao da sprovede rezoluciju Ujedinjenih nacija o povratku izbjeglica iz 1948. Osim toga bilo je i napetosti između Izraela i Egipta oko Gaze.

Rat je nakon samo nekoliko dana bio završen. No, posljedice traju. Kakav je bio direktni efekat rata?

Armije iz Sirije, Egipta i Jordana su morale priznati poraz. Osim toga Izrael je zauzeo kompletno Sinajsko poluostrvo, Zapadnu obalu uključujući i istočni Jerusalim i oteo od Sirije dijelove Golanske visoravni. No, neposredni efekat nije bio samo potpuni poraz za pojedine arapske vlade već i za Palestince na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze.

Kako se nakon toga promijenio život ljudi? 

Dvije stvari su izmijenile živote ljudi: kao prvo, Palestinci na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i na Golanskoj visoravni više nisu imali pristup nijednom aerodromu. Oni više nisu moglo da putuju, da trguju, nisu mogli da njeguju veze s drugim kulturama na šta su ranije bili navikli.

A drugo, tržišta na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze su integrisana u izraelsko tržište. Jedna korisna posljedica toga je da su Palestinci ponovo imali pristup istorijskoj Palestini, samim tim i oblastima koje su neki od njih izgubili 1948.

Jerusalim je formalno anektiran, što je rezultiralo time da su Palestinci koji su tamo živjeli postali Izraelci. I mogli su slobodnije da se kreću nego njihovi sunarodnjaci u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali.

Krajem 60-ih godina prošlog vijeka ste se vratili na Zapadnu obalu. Koliko se promijenila sama okupacija, a koliko ljudi u proteklih 50 godina?

Glavna razlika u odnosu na danas je ta što se nako rata 1967. imao utisak da je to stanje koje će trajati vječno. Arapske nacije su bile pobijeđene, vojno se više nisu mogle oporaviti. Ali, onda je 1987. došla Prva Intifada (ustanak Palestinaca prim. red.) i onda su ljudi stekli utisak da bi okupacija mogla da doživi i svoj kraj.

Ali, rezultat Ugovora iz Osla 1993. su bili razočaravajuća posljedica. Tamo je okupacija samo dobilo novo ime - autonomija. Tako da su ljudi odjednom imali drugu viziju: odjednom to više nije bila borba za više nezavisnosti ili za rješenje upostavljanjem dvije države, već je to postala pravna borba. 

Postoji toliko izraelsko-palestinskih mirovnih pokreta, kojima je primarno okončanje okupacije. Mogu li ovakve inicijative nešto postići, ukoliko se politička situacija ne promijeni? 

Oni su nakon Prve Intifade zaiste nešto i doprinijeli. Posljedica je bila unutaretnička solidarnost, koja je na kraju dovela i do mirovnih pregovora u Oslu. A to je ljude samo demoralisalo, tako da nešto slično kao što je bilo u Oslu mnogi ne žele još jednom.

Uz to dolazi još i to da su i izraelski mirovni pokret i izraelska ljevica izgubili na značaju. Naravno da ima činova građanske neposlušnosti i mirnih protesta. Ja sam mišljenja da će oni dovesti do toga da se kreira neka nova vizijia. Ali, to se još uvijek ne može staviti na političku agendu.

Šta očekujete od međunarodne zajednice, kako bi se okupacija jednom završila i došlo do rješenja dvije države?

Međunarodna zajednica mora jasno da zauzme stav po pitanju eksproprijacije i gradnje naselja. Osim toga bi morala da se postigne takva atmosfera da se Izrael dovede do toga da se povuče sa okupiranih oblasti. Ali, sve je to već poznato. A ni Evropa, a ni najmanje SAD ne žele da se istinski pozabave ovom političkom temom.

Salim Tamari je rođen 1945. u Jafi, radi na Insitutu za palestinske studije i izdavač je stručnog časopisa Jerusalem Quartely. Osim toga predaje i u Centru za savremene arapske studije na Univerzitetu Džordžtaun u SAD.