5. aprila 1945. godine jedinice 16. muslimanske brigade Narodno-oslobodilačke vojske (NOV) Jugoslavije ušle su u Sarajevo kroz Višegradsku kapiju, prošle kroz Vratnik, a potom sa gradske Vijećnice skinule nacističku zastavu. Nađa Biser-Taso je u to vrijeme bila sekretar Okružnog komiteta Saveza komunista omladine Jugoslavije (SKOJ) u Tuzli. U razgovoru za Deutsche Welle ona se prisjeća kako je grupa tuzlanskih omladinaca dobila zadatak da se pridruži jednicima NOV-a u završnim operacijama oslobođenja Sarajeva.

„Kada smo mi stigli u Sarajevo, u glavni grad BiH su već ušle prve jedinice NOV-a. Oduševljenje naroda bilo je ogromno. Naši borci su na Vjećnicu, umjesto nacističke, postavili partizansku zastavu koju je poslala omladina slobodne Tuzle. Borbe su nastavljene tokom dana, kao i dan kasnije 6. aprila. To je bila strašna borba, bez milosti. Neprijatelj je prilikom povlačenja pokušavao uništiti najvažnije objekte u Sarajevu, poput Glavne pošte, Narodnog pozorišta, Vijećnice, bolnice, ali je u oslobađanju Sarajeva i odbrani vitalnih objekata partizanskim jedinicama pomagao pokret otpora koji je od početka agresije aktivno djelovao u glavnom gradu BiH“, kaže Nađa Biser-Taso.

Na čelu sarajevskih „ilegalaca“ tada je bio Vladimir Perić Valter, jedan od najboljih obavještajaca NOV-a Jugoslavije. Valter je bio sekretar Mjesnog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije (KPJ) u Sarajevu i jedan od organizatora pokreta otpora u glavnom gradu BiH. Rođen je 1919. godine u Prijepolju, a poginuo je 6. aprila 1945. godine u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva. Posthumno je odlikovan ordenom narodnog heroja Jugoslavije.

„Valter je u završnim operacijama oslobođenja Sarajeva uspio spasiti Električnu centralu koju su Nijemci htjeli uništiti. Za nas je bilo veliko iznenađenje kad smo vidjeli da tramvaji rade, da grad i njegovi vitalni objekti funkcioniraju uprkos teškim borbama koje su vođene 5. i 6. aprila 1945. godine. Neprijatelj je uspio zapaliti Fabriku duhana, Tvornicu Ključ i još neke objekte, ali su oni najznačajniji ipak sačuvani. Sačuvana je i Električna centrala u čijoj je odbrani poginuo i Vladimir Perić Valter“, kaže Nađa Biser-Taso za Deutsche Welle.

„Nikad više“

U vrijeme oslobođenja Sarajeva, a posebno nakon kapitulacije nacističke Njemačke govorilo se da je fašizam pobijeđen i da se svijet „nikad više“ neće suočiti sa slikama strave koncentracionih logora i drugih ratnih zločina. Među onima koji su tokom okupacije glavnog grada BiH 1941-1945 najviše stradali su i sarajevski Jevreji. Prema podacima internet portala El Mundo Sefarad, oko 5.000 sarajevskih Jevreja deportovano je u koncentracione logore, mahom u Jasenovac i Auschwitz, dok je od 14.000 Jevreja u BiH, 10.000 ubijeno tokom Drugog svjetskog rata.

Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci kaže da je 6. april višestruko značajan datum za Sarajevo, BiH i narode i građane bivše Jugoslovenske države. On podsjeća da je nekadašnja zajednička domovina napadnuta upravo 6. aprila 1941. godine, kada su „Štuke“ Wehrmachta bombardirale Beograd, da je 6. aprila 1945. godine glavni grad BiH oslobođen od njemačko-ustaške okupacije, da je Sarajevo ponovo napadnuto 6. aprila 1992. godine, kada je počela i najduža opsada jednog grada u modernoj historiji.

„Kada je Sarajevo oslobođeno 6. aprila 1945. godine svi su bili veseli jer su mislili da je to kraj fašizma. Međutim, sada bih rekao da je to bila samo jedno dobijena bitka, ali ne i rat. Ono 'nikad više' nije se realiziralo. 70 godina nakon oslobođenja Sarajeva fašizam je još uvijek živ u Evropi, svijetu, na žalost i u BiH. Veliki broj naših političara koji se zaklinju u evropske vrijednosti nisu spremni da se deklarišu kao antifašisti. Još uvijek se vode postupci za rehabilitacije ratnih zločinaca, konkretno vođe četničkog pokreta Draže Mihajlovića, a ne bi me iznenadilo i ako bi počeli postupci rehabilitacije nekih drugih dokazanih ratnih zločinaca. Nismo naučili lekciju i zato nam se fašizam ponavlja“, kaže Finci za Deutsche Welle.

Jačanje fašističkih pokreta

Nađa Biser-Taso upozorava na političare koji se ne žele deklarisati kao antifašisti i koji se godinama suprotstavljaju zakonskim rješenjima koja bi onemogućila fašističko djelovanje u BiH. „Neofašizam se javlja tako drsko zato što nema zakona, nema snaga koje bi ga suzbile. Mi, borci Narodno-oslobodilačkog rata, posebno insistiramo na donošenju zakona kojim bi se zabranilo djelovanje fašističkih i profašističkih organizacija, ali i isticanje fašističkih parola i simbola, odnosno svega onoga što remeti taj naš zajednički život na koji smo stoljećima navikli“, kaže Nađa Biser-Taso.

„Fašizam je produkt historijskih okolnosti stvorenih u razdoblju između dva svjetska rata, a vojna pobjeda antifašizma 1945. godine sama po sebi nije bila nikakva garancija da se nešto poput fašizma, ukoliko historijske okolnosti to dopuste, neće ponovo pojaviti“, kaže za Deutsche Welle ugledni bh. historičar, direktor sarajevskog Instituta za historiju Husnija Kamberović. „To se doista i desilo, ali, naravno, ne u takvoj formi i ne tako snažnog intenziteta kao pred Drugi svjetski rat. Ja posebno upozoravam na društvene okolnosti koje pogoduju izrastanju radikalnih pokreta, poput fašizma, jer je to polje na kojem antifašisti moraju fokusirati svoje aktivnosti. Zato treba stvarati bolje društvene okolnosti i pravednije društvo, pa će i šanse fašizmu biti sužene“, ističe Kamberović.

Antifašističke vrijednosti u BiH gube na značaju, a fašističke manifestacije sve su češća pojava. Posljednja je zabilježna nedavno u Višegradu, gdje su se postrojili pripadnici tzv. četničkog pokreta. „Mislim da danas u BiH postoji šarenilo raznih pokreta zbog društvenih okolnosti u kojima živimo. Imamo nepravedno društvo, siromaštvo, velike socijalne razlike. Osim toga, čini se da je pomalo i naše razumijevanje antifašizma, koje smo dugo vremena identificirali sa komunizmom, sa slomom komunizma dovelo do toga da su se mnogi, odričući se komunizma, po inerciji počeli odricati i antifašizma. Naravno, promoviranje četništva je nešto neprihvatljivo na našim prostorima, jer su ti pokreti u BiH doista sijali samo smrt. Drugdje možda i mogu imati tolerantan stav prema tom pokretu i njegovim javnim manifestacijama, ali za BiH je to posve neprihvatljivo“, kaže Kamberović.

Odricanje od pobjedničkog antifašizma

„Osim toga, ja moram priznati da ne razumijem zašto se kod jednog dijela bosanskih Srba, koji su bili žrtve fašizma i koji su dali najveći doprinos pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, danas pojavljuje ta potreba odricanja od pobjedničkog antifašizma i priklanjanje poraženom fašističkom četničkom pokretu. To je valjda jedini slučaj da se oni koji su odnijeli pobjedu nad fašizmom danas te pobjede odriču“, ističe Kamberović.

Sarajevo ove (2015.) godine obilježava 70. godišnjicu oslobođenja u Drugom svjetkom ratu. 6. april za ovaj grad ima veliko simboličko značenje. „Sve je, nekako, počinjalo 's proljeća'. Drugim riječima, april 1941, april 1945, april 1992. godine imaju posebno značenje u historiji Sarajeva. April 1945. je označio pobjedu nad zlom i patnjama kojima su građani ovog grada bili izloženi tokom Drugo svjetskog rata, a april 1992. je označio početak nove patnje koja je bila veća od one u Drugom svjetskom ratu. Ja, ipak, mislim da je važno sačuvati i ovo naše sjećanje na oslobođenje grada u aprilu 1945. jer je to tačka oko koje možemo graditi ideju zajedništva“, kaže Kamberović.