Do sada je 2,8 miliona ljudi imalo uvid u te akte, ali broj podnosilaca zahtjeva daleko je veći. Dokumenta tajne službe bivše Njemačke demokratske republike smještana su u kompleksu zgrada u četvrti Lihtenberg, u istočnom dijelu Berlina. Sigurno da ima i ljepših dijelova grada - sive višespratnice stoje jedna pored druge, a u drugom redu, gotovo sakrivene, zgrade Štazija. One kao da čine grad za sebe.

„To nije slučajnost, to da se zgrade arhiva sa ulice ne mogu vidjeti“ kaže Andreas Peter, jedan od arhivara. Sa ostalih 130 kolega on sređuje arhiv u ovoj berlinskoj službi  Dužina polica na kojima su poređana dokumenta iznosi ukupno 60 kilometara! Svako jutro, kad dođe na posao, odnosno kada otvori vrata jedne od prostorija, Andreas prvo udahne. „Osjećate miris starog papira. To je tipičan miris. Tako se osjeća stara hartija DDR-a.“

Neke police još uvijek nisu sređene. Ni poslije 20 godina nije sve sistematizovano - mnoga dokumenta su u paketima, vezana konopcem. Riječ je o aktima koje su saradnici Štazija namjerno izmješali ili iscjepali, kako ne bi mogli da se koriste.

Rezultat mukotrpnog rada - račun sa blagajne

Jedan od zadataka arhivara jeste da rekonstruišu dokumenta. Čak i ako se na kraju ispostavi da se to ne isplati. Na pisaćem stolu Andreasa Petersa već su se nalazila izbledjela uputstva za upotrebu nekih električnih aparata ili računi sa blagajne iz Štazijeve menze koje je najprije trebalo dešifrovati.

Čudni su i podaci o ljudima koje je Štazi špijunirao, a koji stoje u arhivi. Herbert Cim, zamjenik načelnika obavještajnog odjeljenja Arhiva za akte Štazija kaže da građani, koji su imali uvid u svoja akta često nailaze na sasvim drugačije informacije od onih koje su očekivali.

„Neki su iznenađeni informacijama koje su o njima prikupljane. O nekim stvarima nisu imali pojma. Iznenađeni su, na primjer, da im je kontrolisana pošta, da su im prisluškivani telefonski razgovori. Mnogi kažu da nisu imali pojma da su ih špijunirali."

Sve prognoze se stalno dovode u pitanje

Oko 2,8 miliona ljudi je u minulih 20 godina podnijelo zahtjev za uvid u akte. Iako ih je vremenom manje, Herbert Cim vjeruje da će ova služba još dugo raditi. „Mogu samo da konstatujem, da su sve prognoze, do sada dovođene u pitanje. Uvijek smo dobijali više zahtjeva nego što smo mislili da ćemo dobiti. Računamo i na smanjenje zahtjeva, ali, do sada se ta očekivanja nisu ispunila.“

Prema tome, arhivari će još koju godinu morati da udišu tipičan miris istočnonjemačke stare hartije, kada budu ulazili u prostorije arhiva i tražili po starim aktima.

Autori: Oliver Nojrot (SWR) / Mirjana Veljković-Kine

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić