Njemački i austrijski mediji opširno pišu o Međunarodnom danu žena te komentiraju još uvijek veliku neravnopravnost između žena i muškaraca u gotovo svim segmentima života. List "Kölner Stadtanzeiger" svoj komentar započinje osobnom pričom novinarke: "Jedna žena, tako me naučila moja baka Anna, mora u svako doba biti u stanju da uhvati kokoš. S današnjeg ugla gledanja se to možda može smatrati neprihvatljivim. Međutim, moja baka je odrasla u jednom selu u Srbiji. O vegetarijanstvu se tada tamo nije razmišljalo. Mesa je bilo ionako samo nedjeljom. No, to s kokoškom je ona mislila ozbiljno. Jer, onaj tko je u stanju uhvatiti kokoš, je neovisan, odnosno neovisna. Samostalna. Šefica svog života."

Pitanje premijerki: "Kad je beba točno začeta?"

Osvrćući se dalje na priču o bakinom savjetu, autorica komentara piše kako je od tada, kad je njezina baka bila mlada, feminizam podobro napredovao. "A ipak moram misliti na moju baku kad sam ljuta, jer još uvijek ima žena koje se moraju doslovno savijati kako bi uspjele ono što muškarci sasvim prirodno postignu. Novozelandska premijerka Jacinda Ardern se pobrinula za dizanje prašine zbog toga što će za vrijeme svog mandata roditi dijete. U intervjuima nije pitana: 'Kako planirate budućnost naše zemlje?, već: 'Kad je točno beba začeta?'. Dok god žene mogu preuzeti vodstvo, tek onda ako odustanu od djece, to nije ravnopravnost, već drskost. Zašto da se žene prilagode jednom sustavu moći koji je uglavnom muški obilježen? Zašto bi jedna žena koja želi biti uspješna trebala naučiti da drukčije priča i razgovara? Da se drukčije oblači? Da se lakta? Da priča seksističke viceve? Da zanemari obiteljsku večeru kako ne bi propustila poslovni sastanak u 18h? Dok svaki korak prema gore na ljestvici karijere muškarcima daje polet da radosnije prolaze kroz život, odgovornost vodećih pozicija žene čini nesretnijima. Do tog saznanja je došla znanstvenica iz Bremena Hilke Brockman. Stoga i ne čudi da se neke žene tu povlače. A to opet sa sobom povlači opće uzdisanje tipa: 'Pa, ona i ne želi'. A muški sustav tako nanovo biva potvrđen", navodi se u komentaru lista Kölner Stadtanzeiger.

List s tim u svezi piše kako se žene ne treba promicati na muški način, jer su žene dobre onakve kakve već jesu te da žene samo moraju dobiti priliku da pokažu svoje jake strane. Autorica komentara dalje kritizira kako u njemačkim poduzećima ima premalo žena na vodećim pozicijama te to šteti poslovnom svijetu i društvu: "Američka neurobiologinja Louann Brizendine je došla do saznanja da žene razmišljaju fleksibilnije od muškaraca. Jednostavno zbog toga što je put između moždanih ćelija kod žena nešto kraći, nego kod muškaraca. U muškim mozgovima usto izraženija regija koja se zove amigdala, a koja upravlja aktivnost, agresiju i seksualni nagon, dok kod žena više mjesta zauzima hipokampus na kojemu se pohranjuju sjećanja i osjećaji. Ženama je 'mi' bliže nego 'ja'. A to za rukovođenje jednim timom i nije najlošija pretpostavka. Moja baka je, inače, bila majstorica kad je u pitanju hvatanje kokoši. Ali ona je te životinje uglavnom ponovno puštala na slobodu. Smatrala je da je održivije pustiti ih da nose jaja. A i ukusnije."

Žene plaćaju cijenu za majčinstvo

Spiegel Online se, pak, osvrće i na konkretne teme koje se tiču neravnopravnosti ističući da se ne treba misliti da su u Njemačkoj žene i muškarci ravnopravni. U komentaru Spiegela se autorica osvrće konkretno na to kako se žene ostavlja na cjedilu ako su trudne - svejedno bile one to svojom voljom ili neplanirano: "Žene, tako se čini, nikome po tom pitanju ne mogu biti po volji. Ukoliko žele tzv. 'pilulu za poslije' (pilula koja sprječava ovulaciju i nidaciju oplođenog jajašceta, op. ur.) predbacuje im se da medikamente uzimaju poput bonbona. Stalno im se nameće neko mišljenje, nameće im se loša savjest, govori se o njima kao o maloljetnoj djeci. Ravnopravnost izgleda drukčije. Žene češće pate od siromaštva u starosti, nego muškarci. Ukoliko su samohrane majke, prijeti im društveni pad, žene su češće žrtve nasilja u obitelji, one dobivaju nižu plaću od muškaraca - za isti posao. Ukoliko se požale, onda se često govori kako su same krive, da lošije pregovaraju, izabiru pogrešne poslove, udaju se za pogrešne muškarce. Pritom je društvo to koje ih ostavlja same. Puno toga se treba još promijeniti dok ne budemo mogli govoriti o stvarnoj ravnopravnosti."

O vremenu koje je potrebno da se postigne i dostigne ravnopravnost piše i austrijski Kurier. Taj list navodi da bi, ukoliko se nastavi ovim tempom, bilo potrebno 900 godina dok žene i muškarci ne budu u potpunosti ravnopravni. Na to, kako piše Kurier, upućuje Katharina Mader s Ekonomskog sveučilišta u Beču, a koja sama sebe naziva "feminističkom ekonomisticom". Jedan od razloga zašto bi to moglo potrajati tako dugo, navodi dalje list, "leži vjerojatno i u tomu što za mnoge žene emancipacija nije prioritetna tema. Katharinu Mader to ne čudi: 'Ja vidim dva razloga za nedostatak angažmana. S jedne strane su žene puno heterogenije nego muškarci - tu nije baš tako jednostavno usuglasiti se na jedan zajednički cilj. S druge strane žene moraju biti istovremeno prisutne na toliko različitih gradilišta, da nemaju dovoljno energije da se bore za svoja prava.' Tako dolazi do toga da je 'Gender Pay Gap', dakle razlika u plaćama žena i muškaraca, još uvijek visok. Teza thinktanka Agenda Austrija glasi da je manje spol, a više majčinstvo odgovorno za to da žene manje zarađuju i na kraju imaju i znatno manju mirovinu."

Mader, međutim, razumije i, piše Kurier, ako su žene "rascijepu" između posla i obitelji ili se, pak, u potpunosti žrtvuju za posao, kako to propisuje muški ideal. "Feministički je cilj da svaka žena može svoj život onako oblikovati kako ona to želi", kaže ekonomistica Katharina Mader, prenosi austrijski Kurier.