DW: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) bavio se ratnim zločinima koji su se desili tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji tokom devedesetih godina i to je bio prvi sud koji je pokrenuo krivično gonjenje i presuđivanje najtežih međunarodnih zločina od suđenja Nirnbergu i Tokiju nakon Drugog svjetskog rata. Djelovanjem Suda u Haagu nepovratno je izmjenjena slika međunarodnog krivičnog i humanitarnog prava. Koliko je bila važna uspostava Suda i koliki je njegov značaj?

Carmel Agius: Uspostava Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu1993. godine bio je jedan od najvećih doprinosa za međunarodno pravo nakon Nirnberškog procesa. Bilo je pokušaja uspostave Suda i prije devedesetih godina prošlog vijeka, ali međunarodna zajednica nije uspjela postići dogovor kojim bi ga osnovali iz razloga što situacija nakon Drugog svjetskog rata, a posebno nakon hladnog rata nije dozvoljavala dogovor. Međutim, situacija se odjednom promijenila nakon pada željezne zavjese i bilo je više volje za otvaranje dijaloga o tome.

Bilo je to vrijeme kada smo u jednoj evropskoj zemlji svjedočili najužasnijim zločinima nakon Drugog svjetskog rata i koji se teško mogu zamisliti. Bili su toliko užasni da ih međunarodna zajednica nije mogla prihvatiti.

U tom trenutku, srećom, dolazi do dogovora i osniva se Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY). U vrijeme kada su sukobi i dalje trajali osnivanje ICTY je imalo za cilj da zaustavi sukobe i uspostavi pravdu. Ratove nismo uspjeli zaustaviti osnivanjem Suda, a počinjen je i genocid, prvo u Ruandi, potom i u Srebrenici.

Završetkom sukoba na području bivše Jugoslavije bile su moguće istrage i zločinci su se mogli privesti pravdi. Sve zahvaljujući postojanju ICTY, jer se u suprotnom sve ovo ne bi desilo.

Da li je sud ispunio svoju misiju i jesu li ispunjena očekivanja?

Ako mislite na očekivanja ljudi na Balkanu, onda bi mi trebalo mnogo vremena da odgovorim na to pitanje, pošto postoje osobe koji su pune riječi hvale za ono što je Sud u Haagu učinio, dok drugi nisu željeli njegovo osnivanje i još uvijek ga osuđuju, negiraju i smatraju da nema ovlasti na ovim prostorima. Postoje i oni kojima se sviđa rad Tribunala kada on presudi onako kako oni očekuju, dok ga ne vole kada sljedeći put presudi protivno njihovim očekivanjima i željama.

Sve je to nepotrebno i komplikovano. U stvarnosti pitanje je jesmo li ispunili naš zadatak? Mislim da smo dobro odradili naš posao. Sproveli smo pravdui, ono što je najvažnije, poslali smo poruku da je završena era nekažnjovosti. Sada morate znati ako počinete zločin biti ćete privedeni pravdi i to je možda najveći uspjeh Tribunala.

Ima li mira bez pravde?

Osnovno je pravilo da nema mira bez pravde. Ako znate da možete počiniti zločine, pa čak i one najveće kao što su genocid, agresija protiv druge zemlje ili najgore zločine protiv čovječnosti te ako znate da nećete biti kažnjeni onda ćete ih i učiniti, jer ste uvjereni da nećete snositi nikakve posljedice. Ovo posebno važi ako ste sigurni da ćete pobijediti u ratu i vjerujete da ćete proći nekažnjeno.

U stvarnosti ne mislim da je pravda tu kao prevencija, mislim da je ona tu kao neophodan dodatak za pojam mira. Jer, kada znate da postoji pravda, znate da postoje pravila koja se moraju slijediti, u suprotnom pravda će vam biti za vratom.

Kolika su dosadašnja suđenja u Haagu važna za budućnost, pomirenje, dobre odnose i suživot na prostorima bivše Jugoslavije?

Pomirenjeje nešto što je lokalnog karaktera i Sud ga neće osigurati. Sud u Haagu je osnovan da osigura pravdu i da privede one koji su počinili zločine, te da utvrdi njihovu krivicu i da odredi odgovarajuće kazne. Odluke donesene na sudu mogu se koristiti da osiguraju bolje razumijevanje sukoba i eventualno pomirenje, ali to zahtijeva mnogo dobre volje i saradnje svih učesnika.

Presude suda same po sebi nikada ne mogu biti odlučujući faktor pomirenja. Međutim, činjenice proizašle iz suđenja mogu biti veoma korisne i značajne, jer jednom kada sud donese i uspostavi historijsku činjenicu, tada ona može biti upotrebljena u lokalnim naporima da se uspostavi pomirenje između ljudi ili etničkih grupa.

Koliko je posla ostalo u procesu istrage, pronalaska, suđenja i kažnjavanja ratnih zločinaca?

Mnogo. Strašno mnogo posla je ostalo i to me brine iz razloga što vidim da domaći sudovi neće moći sprovesti sve slučajeve počinjenih ratnih zločina za koje se zna. Ima ih na hiljade. Mi iz ICTY obezbijedili smo informacije o hiljadama osumnjičenih ratnih zločinaca, a do sada su stotine privedene pravdi.

Ostao je velik zadatak i napor za lokalne sudove i kako vrijeme prolazi biće sve teže, a već se sada primjeti nedostatak političke volje. U nekim, ako ne u većini slučajeva, politička volja slabi. Sve zemlje u regionu - Srbija, Hrvatska i BiH, su preuzele dio odgovornosti u provedbi pravde, ali je njihov rad ograničen i nedostatan, a sama saradnja sudova između ovih zemalja je ponekada slaba i znatno je lošija nego prethodnih godina.

Nerjetko smo imali situacije da se nakon suđenja u Haškom tribunalu negira presuda i sam sud, da se umanjuje njegov značaj, te istovremeno dolazi do zbijanja nacionalnih redova, poricanja, revizionizma, negiranja činjenica proizašlih iz suđenja, pa čak i slanja podrške ili glorificiranja netom osuđenog ratnog zločinaca i njegovih nedjela. Vaš komentar?

To je nešto što se uvijek dešavalo. Kada god se počine zločini, ako ih njihovi počinioci ne žele priznati, uvijek će pribjeći revizionizmu i poricanju. To je još jedan zločin, sam po sebi. Ako na primjer poričete genocid u Srebrenicivi činite genocid ponovo prema žrtavama i preživjelima. Ne vjerujem da ljudi ili grupe koji ga poriču ne znaju za ovo. Oni to rade namjerno. Iako smo u mnogim slučajevima vezanim za Srebrenicu presudili da se tamo desio genocid, čak je i Međunarodni sud pravde donio takvu presudu, te je istovremeno prepoznao djelomičnu odgovornost Srbije. Za njih je uvijek bolje ako mogu pridobiti određen broj ljudi koji će prihvatiti njihove stavove da se zločini koje je presudio Međunarodni sud nikada nisu ni desili.  To je iznenađujuće i naziva se historijskim fenomenom koji se ponavlja.

Ljude moramo podsjećati na događaje iz prošlosti, jer sada već imamo generaciju rođenih nakon sukoba koje su nezainteresovane za te događaje. U Engleskoj je nedavno objavljena studija o tome šta britanski mladi znaju o Drugom svjetskom ratu, komunizmu, rasnim sukobima, Staljinu.. i ispostavilo se da  oni čak nisu ni čuli za ove događaje niti ljude. Pojedini ne znaju da se desio Drugi svjetski rat. Imate i one koji bi radije da nastave dalje, ne nužno da zaborave, ali bar da se ne prisjećaju i upravo su oni najslabija tačka u borbi protiv revizionizma.

Ljudi moraju znati i treba ih podsjećati da su se devedesetih godina prošlog vijeka na prostorima bivše Jugoslavije desila najstrašnija zvjerstva poslije Drugog svjetskog rata i to ne smije biti zaboravljeno.

Da li bi se presude ICTY trebale naći i u školskim udžbenicima?

Iako nisam didaktičar, sociolog, historičar ili političar, ali iz moje lične perspektive rekao bih da trebaju. Puno je bolje nego imati tri različite knjige iz historije, zavisno koju školu pohađate u BiH, jer tu imate srpsku, hrvatsku i bošnjačku verziju događaja i to je loše.

Što bi trebali biti zadaci sudova i tužilaštava zemalja zapadnog Balkana u narednom periodu?

Sudovi u regionu trebaju nastaviti svoj posao. Oni znaju ko su osumnjičeni. Međutim, vrijeme je ovdje od suštinske važnosti i ono prolazi. Ljudi stare, svjedoci stare, umiru i nema vremena za gubljenje. Da li sudovi imaju dovoljno materijalnih sredstava da nastave sa radom je druga stvar. Poznajem sve tužioce u BiH, Hrvatskoj i Srbiji i mogu da garantujem za njihovu odlučnost i iskrenost, ali imaju jako težak zadatak i potrebna su im sredstva. 

Sudovi u regionu su ograničeni sa brojem ljudi koji vrše istrage, nemaju dovoljno sredstava, a vrijeme je nemilosrdno. Vrijeme teče i biti će mnogo nezadovoljnihžrtava, preživjelih i porodica žrtava koji nikada neće vidjeti ni mrvu pravde. Neće je moći dobiti od ICTY, jer je jurisdikcija bila ograničena samo na određen broj ljudi i na određen vremenski period. U slučaju BiH, Srbije i Hrvatske nema ograničenja osim materijalnih i ljudskih resursa. Ali nešto mora biti učinjeno, jer kako vrijeme prolazi žrtve i njihove porodice će osjetiti da su zaboravljene i napuštene, te kako će umrijeti znajući da pravda nije zadovoljena.

Sudija Carmel Agius je rođen u Sliemi, na Malti, 18. augusta 1945. Studirao je na Malteškom univerzitetu i diplomirao engleski i italijanski jezik i ekonomiju 1964. godine. Diplomu notara je dobio 1968. godine, a pravo je doktorirao 1969. na istom univerzitetu. Carmel Agius je predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove od 19. januara 2019, a prethodno je obavljao dužnost predsjednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), na čijem čelu je bio od novembra 2015. godine do njegovog historijskog zatvaranja u decembru 2017. Sudiju Agiusa je Generalna skupština Ujedinjenih nacija prvi put izabrala za sudiju MKSJ u martu 2001., a do tada je bio viši sudija Apelacionog suda Malte i Ustavnog suda Malte.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android