Prema podacima dostupnim javnosti, ukupni dugovi Agrokora, za koje je velikim dijelom zaslužno agresivno širenje tvrtke, iznose 3,4 milijardi eura. Čak 52 posto tog iznosa - više od 1,7 milijardi eura - otpada samo na Sberbank. Činjenica da iza njih stoji ruska država postavlja pitanje u kojoj mjeri u pozadini stoje strateški interesi Rusije. Stručnjak za međunarodne odnose sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović kaže kako Ruska Federacija redovno tvrdi da su njeni interesi na Balkanu isključivo ekonomski, poput NIS-a u Srbiji ili rafinerije u Bosanskom Brodu.

Ruske frustracije

"Rusija istodobno ostvaruje utjecaj u nizu balkanskih zemalja, od Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine - preko Republike Srpske - pa do Kosova, gdje dio odluka ovisi o Ujedinjenim narodima, u kojima Moskva ima moć veta. Ona koristi činjenicu da Europska unija samo priča o proširenju, a zapravo ne želi primiti te zemlje. To otvara prostor svima drugima - Turskoj, Rusiji ili SAD-u. Situacija s Agrokorom također je korak prema proširenju ruske prisutnosti. Iako Rusi tvrde da imaju samo ekonomske interese, iz kojih, dakle, Agrokor ne bi izlazio, mislim da imaju i političke. Osim toga, znamo da je u njihovoj vanjskoj politici Gazprom vrlo moćno sredstvo širenja političke, sigurnosne i strateške moći. To jest ekonomija, ali tu idu i odnosi međuovisnosti koje koriste ruskoj poziciji u zemljama energetski vezanim uz Rusiju”, obrazlaže Jović u razgovoru za Deutsche Welle. Treba spomenuti i da je Moskva frustrirana ograničenjima koje su balkanske zemlje, slijedeći politiku EU-a, postavile ruskom kapitalu i zbog kojih ona trpi štetu. Slično važi i za slučaj Južnog toka u Bugarskoj, a naredni problem su sankcije Europske unije prema Rusiji. Osim toga, ruski kapital je u zemljama zapadnog Balkana daleko slabiji no što je to kapital iz zapadnih zemalja.

Loši hrvatsko-ruski odnosi

Čitavu priču oko Agrokora treba situirati u kontekst loših hrvatsko-ruskih odnosa, koji su dugo bili zamrznuti, za što je dobrim dijelom odgovoran Zagreb. Jović podsjeća na kronologiju tih odnosa. Iz ruske perspektive, problemi su počeli još u predsjedničkom mandatu Stipe Mesića.

On se zalagao za prijateljske odnose, no nije uspio uvjeriti Ivu Sanadera da zemlju ekonomski otvori prema Rusiji i Kini. Primjerice, nije realiziran projekt Družba Adria. Nakon Sanadera stvari se zaoštravaju i dolazi do prekida svake ozbiljnije suradnje. Potom je Hrvatska počela spominjati LNG terminal na Krku kao alternativu ruskoj energetskoj prisutnosti u istočnoj Europi, a u istom kontekstu o terminalu 2012. govori i sama tadašnja američka ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton prilikom posjeta Hrvatskoj. Rusi su, napominje Jović, sigurno primijetili da terminal ima dimenziju koja ugrožava njihove interese. Zatim dolazi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sa zalaganjem za "uspravnicu” Baltik-Jadran, antiruskih konotacija. Konačno, premijer Andrej Plenković je nuđenjem pomoći Ukrajini u mirnoj reintegraciji Donbasa te spominjanjem Krima navukao otvorenu ljutnju Moskve. Zagreb je i drugim potezima demonstrirao ignoriranje Rusije, primjerice time što dugo nije niti imenovao ambasadora u Moskvi, nakon što je stari napustio tu funkciju.

Odmazda Moskve?

"To je znak omalovažavanja. Hrvatska je, možda kao zemlja kandidat za EU, možda zato što se htjela posve odmaknuti s istoka, ispadala arogantna zemlja, te iskazivala netrpeljivost. S druge strane, ako pogledate odnose Ljubljane i Rusije, oni su mnogo bolji. Vladimir Putin je više puta govorio o prijateljskim odnosima te je i posjetio Sloveniju prilikom komemoracije ruskim vojnicima poginulim tamo u Prvom svjetskom ratu. Hrvatska je vodila pogrešnu politiku, zanemarujući važnost te zemlje u novim okolnostima”, zaključuje Jović. Dodaje da je za taj stav dijelom zaslužna i desnica koja u svom antikomunizmu izjednačava nekadašnji Sovjetski Savez i današnju Rusiju. Za Jovića je čin uplitanja u ukrajinsku krizu posljedica Plenkovićevog profila, odnosno dosadašnjeg posla u Europskom parlamentu. No sada se situacija promijenila. "Međutim, posve je druga stvar kada kao premijer odete u Ukrajinu i savjetujete ih oko reintegracije, a u vlastitoj zemlji ne možete riješiti neke probleme integracije, primjerice ćirilicu u Vukovaru. Rusija je tu poruku morala primiti s mnogo negodovanja. Odgovorila je s vrlo niske razine. Ako vam odgovara niži činovnik ministarstva vanjskih poslova, to znači da na Hrvatsku gledaju kao na zemlju s kojom ne treba razgovarati na najvišoj razini”, smatra Jović.

Da ruska država budno prati situaciju oko Agrokora govori i činjenica da je o toj temi još u veljači govorio i veleposlanik Rusije u Zagrebu, Anvar Azimov. On je tada, odjeven u uniformu, poručio kako je začuđen što ga vlasnik koncerna Ivica Todorić ne želi upoznati te prijeteći dodao kako će zbog toga "biti posljedica”. Ekonomski analitičar Guste Santini slaže se da i to možda sugerira da Rusija koristi Agrokor samo kao sredstvo. "Zadatak veleposlanika je da predstavlja državu, a ne banku, bez obzira bila ona državna ili ne. Zaista bi ga trebalo upitati zašto je u uniformi s ordenima komentirao odnose jedne tvrtke”, kaže Santini.

I Rusi imaju interesa da "samo” zarade

Ipak, ovaj analitičar ističe da je moguće da se ipak radi "samo” o gospodarstvu. „Sberbank i inače djeluje na teritoriju Hrvatske. Kapital će otići gdje god ima interesa. To je ekonomski darvinizam. Ni talijanski, njemački ili austrijski bankari nisu kod nas došli kao karitativna društva, nego da ostvaruju svoje interese. Postoje li politički razlozi? Taj scenarij ‚pije vodu', ali ja to ne znam i ne mogu komentirati.

Zašto i Rusi ne bi imali interesa da, kreditirajući trgovinu, zarade? Nije nužno riječ o političkom interesu", obrazlaže. Kakvi god bili pozadinski razlozi, Agrokorom od sada upravlja direktor za restrukturiranje Antonio Alvarez III. On je na tu poziciju došao upravo na želju Sberbanke. Ukoliko će on respektirati stavove Rusa, njihov će utjecaj, kako kaže Santini, svakako biti velik. Tko god je na njegovoj poziciji, vrlo je moćan i može utjecati na kretanja na samo u Hrvatskoj, nego i u Sloveniji, Bosni te Srbiji. Agrokor je, naime, samo polovinom hrvatska tvrtka, a ostalim dijelom njena se djelatnost prelila u spomenute države. „Tvrtka je do sada bila poveznica ovih gospodarstava. Postojao je džentlmenski sporazum da Agrokor proizvode iz jedne od tih država stavlja na police trgovina u preostalim. To je značilo rast izvoza i jačanje svih tih gospodarstava. Ukoliko će se nova uprava voditi isključivo ekonomskim kriterijima, kao što to rade svi veliki lanci, to znači robu s najjeftinijim cijenama. Teoretski je moguće da na policama Konzuma ne bude niti jednog domaćeg proizvoda. Ne kažem da će se to dogoditi, samo da je to mogući scenarij”, kaže ovaj ekonomist. Santini naglašava kako je riječ o vrlo ozbiljnom problemu za Hrvatsku i sve susjedne zemlje. U pitanju je, kao zadnji preostali veliki sustav u gospodarstvu, čitava hrvatska poljoprivredna i prehrambena industrija. "Stvarno se nadam da će nova uprava izvršiti sve što je potrebno da on ne nestane. Očekujem da će se konzultirati i s domaćim stručnjacima. Zabrinjavajuća je Alvarezova izjava u kojoj ne obećava da će se stvar riješiti, niti u kojoj mjeri će biti učinaka. To je odmah rezultiralo padom vrijednosti dionica. Jedna takva izjava može ugroziti i tako nezavidno stanje. Novo rukovodstvo treba spasiti kredite banaka, vratiti dug dobavljačima, restrukturirati se i nastaviti razvoj. Hoće li biti senzibiliteta od strane nove uprave? Vjerujem da da, ali koliko - ne mogu kazati”, zaključuje analitičar.

Može li Agrokor zbližiti Zagreb i Beograd?

Je li se Zagrebu osvetio njegov anti-ruski stav, odnosno kako će se kriza oko Agrokora odraziti na hrvatsku politiku prema Rusiji? Premijer Plenković trenutačno sigurno nema vremena držati lekcije Moskvi oko rusko-ukrajinskog sukoba. Ironijom povijesti, sada je u situaciji da koncern od strateške važnosti za hrvatsku privredu spašava ruski novac.

"Ovo jest neki oblik satisfakcije Rusiji, koja pokazuje da je važna i da može riješiti neke probleme koje su ove zemlje sebi stvorile. Mislim da šalje signal Hrvatskoj da se s njom ipak ne može postupati kao što je Zagreb radio, odnosno da treba moderirati politiku i pokazivati više svijesti o ruskim interesima. Rusiji je jasno da Hrvatska jest članica EU-a i NATO-a i ne očekuje da Zagreb napusti dosadašnji smjer. Međutim, velikim silama je često važno makar simbolično priznavanje njihovog značaja, i kada nemaju konkretnog interesa. Ako se odnosite arogantno ili se uplićete u njihove poslove, na to ne gledaju dobro, kaže Jović, dodajući da Rusija tu nije izuzetak. Slično bi se ponašale i druge velike sile. Politolog za kraj napominje da bi ova kriza, možda, mogla pozitivno utjecati na hrvatsko-srpske odnose. Beograd se trudi njegovati bliske odnose s Moskvom, a kriza u Agrokoru tiče se svih u regiji. Koncern u Srbiji zapošljava preko jedanaest tisuća radnika. "Zanimljivo je da je Aleksandar Vučić izjavio da želi s Plenkovićem razgovarati o Agrokoru, da vidi može li pomoći. Putin je i prilikom nedavnog Vučićeva posjeta Moskvi pokazao da Vučića smatra značajnim akterom. On se tu možda pokušava pozicionirati kao moderator između Hrvatske i Rusije te promovirati interese Srbije. Ne znam je li to realno. Male zemlje imaju samo ograničene moći kada je riječ o velikima. Međutim, možda zajednički interes može zbližiti Zagreb i Beograd, objašnjava Jović. Koordiniranom akcijom bi se problem ublažio, a Hrvatska preko Srbije možda može postići nešto što joj samoj ne bi uspjelo. Za to će, zaključio je, na hrvatskoj strani trebati senzibiliteta, vještine i sposobnosti.