Sunce prži u albanskom zaleđu, na starom vojnom aerodromu Gjader. Vruće je, temperatura iznad 30 stupnjeva Celzijevih. Na jednom brežuljku u blizini tinja požar, oblaci dima se dižu prema (inače) plavom nebu.

Na gradilištu u talijanskom kampu za azilante u Gjaderu radovi trenutno miruju zbog vrućine, tako to propisuje talijanski zakon o radu. A zakoni Italije vrijede i u Gjaderu, zato što je Albanija prepustila toj zemlji vojno područje. Za  izgradnju kampa s kontejnerima za tražitelje azila nije bila potrebna ni albanska građevinska dozvola.

3.000 migranata mjesečno

Trenutno za građevinske radnike vrijedi talijansko pravo – u budućnosti će ono vrijediti za više od 3.000 migranata i izbjeglica mjesečno, čije bi se zahtjeve ovdje trebalo obrađivati, odnosno donositi odluku o tome imali li pravo na azil ili ne.

Italija će ubuduće u Albaniju prebacivati ljude, koji budu spašeni u međunarodnim vodama na Mediteranu. Najprije u luku Shengjin, gdje je već spreman jedan manji kamp za prihvat tražitelja azila. Tamo bi trebalo registrirati te ljude, uzeti im otiske prstiju i druge podatke – prije nego što ih se prebaci u Gjader.

A ko će uopće biti prebačen u Albaniju? Odluka o tome bi se, po navodima Ambasade Italije u Tirani, trebala donijeti na brodovima za spašavanje migranata. Ovisno o zemlji porujekla i zdravstvenom stanju migranata i izbjeglica će se donositi odluka o tome ko će biti prebačen u koji kamp.

Kratkotrajni boravak

Organizacije za zaštitu ljudskih prava poput Amnestyja Internationala kritiziraju pak da većina brodova za spašavanje migranata nije opremljena dovoljno dobro za donošenje takvih odluka, oni tvrde da nema primjerice adekvatne medicinske opreme za obuhvatnije preglede ljudi.

Osim toga, kako tvrde te organizacije, mnogi migranti i izbjeglice nemaju sa sobom i papire, odnosno osobne dokumente. A papiri su ključni za donošenje odluke o azilu: u Albaniju bi navodno trebali ići ljudi iz takozvanih sigurnih zemalja (porijekla), odnosno iz onih zemalja s kojima Italija ima potpisane sporazume o vraćanju migranata. Tako bi se trebalo spriječiti da tražitelji azila, čiji zahtjev bude odbačen, duže vremena ostanu u kampu.

Kontejneri u Gjaderu ionako nisu prikladni za duži boravak. Dva kreveta na kat, dva metalna ormara i četiri plastične stolice, to je namještaj koji zauzima većinu mjesta u njima. U svakom kontejneru ima mjesta za četiri osobe. Tuševi i toaleti se nalaze u drugom dijelu kampa.

Iznimka, a ne pravilo…

Područje kampa u Gjaderu bi, pravno gledajući, trebalo imati isti status kao granična područja odnosno tranzitne zone na zračnim lukama, tako to definira zakon. To je pretpostavka za brzo apsolviranje postupka u okviru kojeg bi se trebale donositi odluke o pravu na azil. U Italiju bi tražitelji azila trebali biti prebacivani samo u iznimnim slučajevima.

Kalkulacija je jasna: ljudi koji završe u Gjaderu ionako nemaju šansu za dobivanje azila. I te ljude se uopće ni ne želi prebaciti u Italiju.

No, sami postupci bi trebali biti obavljeni u skladu za zakonom Republike Italije. Na ulazu u kamp se nalaze uredski kontejneri. Po talijanskim navodima u njima bi trebali raditi odvjetnici i suci nadležni za postupke. Neke stvari bi se mogle odvijati i preko video-konferencija. Teško je dobiti konkretnije informacije o tome, baš kao što je teško dobiti i odgovor na pitanje: smije li se tražitelje azila paušalno prisiliti na boravak u jednom takvom kampu, dakle na mjestu na kojem je ograničena sloboda kretanja?

Albanska aktivistica Arilda Lleshi iz Shengjina sumnja da smije. Ona u tome vidi kršenje prava migranata, koje im jamči Evropska konvencija o ljudskim pravima. Dogovor je apsurdan i služi samo šefici i šefu talijanske i albanske vlade, Ediju Rami i Giorgiji Meloni, tvrdi ona. „On ne služi ni migrantima a ni našoj zajednici ovdje", kaže Lleshi.

Shengjin je ambiciozna turistička destinacija. Plaža, na kojoj se u avgustu nalaze brojne ležaljke, nalazi se odmah uz luku, u kojoj bi se ubuduće trebali iskrcavati migranti. „O tome uopće nije bilo javne rasprave. Mi smo 5. novembra saznali za to, kada je deal bio potpisan u Rimu", žali se Lleshi (naslovna fotografija).

Neki drugi ljudi u regiji se nadaju da bi egzistencija tog kampa mogla imati pozitivan učinak na lokalnu privredu, posebno u Gjaderu. Italija je obećala da će otvoriti nova radna mjesta i za lokalne žitelje, za osobe koje će raditi u kuhinji ili kao čistači(ce). A negdje se mora smjestiti i stotine talijanskih policajaca, oni bi trebali noćiti u hotelima u obližnjim gradovima. Dogovorom dviju strana je predviđeno da bi kamp trebao biti u pogonu najmanje pet godina.

A već za nekoliko sedmica kamp u Gjaderu bi trebao biti gotov i spreman za prihvat prvih tražitelja azila. Ali tek nakon što talijanske vlasti daju „zeleno svjetlo" za početak rada. Tokom obilaska kampa jasno je poručeno kako Italija u tom kampu ne želi napraviti niti jedan jedini pogrešan korak. Sve bi trebalo biti u skladu sa zakonom. Za Italiju bi, kako stvari stoje, Gjader mogao biti predložak za druge, slične kampove.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu