Njegovo ime i dalje ima značajno mjesto uNjemačkoj: brojne ulice, stotine škola, univerziteta i bolnica nazvane su po njemu: Albert Švajcer – naučnik, ljekar, filozof, teolog, autor, muzičar i dobitnik Nobelove nagrade za mir – simbolizuje nesebičnu humanost kao rijetko ko.

Čovjek poznat po brkovima i svom tropskom šeširu bio je obožavan zbog svog humanitarnog angažmana u Africi. Njegova klinika u džungli, koju je osnovao u Lambareniju u današnjem Gabonu, donijela mu je za života nadimak „ljekar iz džungle“.

Švajcer je, međutim, bio i dijete svog vremena: rođen 14. januara 1875, bio je pod uticajem razmišljanja tada široko rasprostranjenog u kolonijalnim silama. Početkom 20. vijeka veliki dijelovi Afrike bili su pod kolonijalnom vlašću evropskih zemalja.

Švajcer je i sam sebe vidio kao dio „civilizatorske misije“ u Africi, smatrajući da je njegova dužnost, ne samo da liječi tamošnje stanovništvo, koje je nazivao „djecom bez kulture“, već i da ih učini „civilizovanim ljudima“.

Protivnik nacista i zagonetno ćutanje o Holokaustu

Njegovu tadašnju slavu primijetili su i nacisti u Njemačkoj. Iako je Albert Švajcer rano upozoravao na opasnosti nacizma, ipak su pokušali da ga pridobiju. Pozivnicu koju je Jozef Gebels poslao u Gabon i potpisao sa „njemačkim pozdravom“, Švajcer – koji je od 1924. skoro neprekidno boravio u Africi – navodno je ljubazno odbio i potpisao sa „centralnoafrički pozdrav“.

Dok je boravio u Africi, bio je daleko od užasa Holokaustai nikada se tokom života nije jasno izjasnio o tim zločinima. To mu se i danas zamjera, kaže kulturološkinja i publicistkinja Karolin Fečer. U svojoj knjizi „Utješni tropski predjeli“, ona istražuje kontroverze tog poznatog dobročinitelja iz Njemačke.

„Albert Švajcer je svakako znao za progon Jevreja. Povremeno je u svojim pismima pominjao izraze poput ’necivilizovani ljudi’ i ’gubitak kulture’. Ipak, nikada nije protestovao, niti je nakon 1945. podigao glas, iako su savremenici to od njega i očekivali i zahtijevali“, kaže Fečer za DW.

Tokom istraživanja za svoju knjigu, Fečer je proučavala biografije Švajcerovih saradnika i otkrila da su u njegovoj bolnici u Lambareniju veliki broj ljekara bili Jevreji koji su zbog Holokausta morali da napuste Evropu.

„Poslije rata kod njega je radio ljekar koji je bio predložen i za budućeg direktora bolnice – Švajcer je tada već bio veoma star. Taj čovjek imao je istetoviran broj iz Aušvica na ruci. Švajcer je znao za njegovu prošlost i bio upoznat s užasima.“ Uz to, Švajcerova supruga Helena bila je jevrejskog porijekla i za dlaku je izbjegla deportaciju u koncentracioni logor. „Ipak, postoji ta ogromna praznina, što zbunjuje i njegove biografe“, kaže Fečer.

Idol djece i mladih

Njegova bolnica u džungli, međutim, bila je veliki uspjeh. Švajcer i njegov tim borili su se protiv bolesti i visoke smrtnosti odojčadi – što je Nijemcima odgovaralo, jer je djelimično skretalo pažnju sa zločina iz Drugog svjetskog rata, smatra Fečer.

„Nijemci su mogli da potisnu Šou i jevrejske žrtve, dok su se istovremeno angažovali za ’siromašne crnce’ u dalekim krajevima, kojima je Albert Švajcer, kao dobar Nijemac, toliko pomagao.“

Nije čudno što je djeci i mladima u posljeratnoj Njemačkoj Švajcer bio idol. Čitavi školski razredi pisali su mu pisma, njegovi portreti su bili na poštanskim markama. Njegovom ugledu humaniste i ljekara doprinosili su brojni članci i knjige u kojima je predstavljen kao heroj.

Evropska arogancija – mala crna braća

Motivi zbog kojih je Švajcer u svoje vrijeme žrtvovao novac i karijeru isprva zaista djeluju herojski. Njegova izjava glasi: „Na kraju, sve dobro što činimo narodima kolonija nije milostinja, već iskupljenje za mnogo patnje koje smo im mi bijelci nanijeli, od trenutka kada su naši brodovi stigli na njihove obale.“ Švajcer je želio da ispravi greške drugih „bijelaca“.

Problem je u tome što crnci ponovo nisu imali priliku da sami preuzmu kontrolu nad svojom situacijom. Do danas se ljudi iz nekadašnjih kolonija – i to ne samo u Africi – protive ideji da nekada potlačeni i eksploatisani narodi izvan Evrope, bez pomoći bijelaca nisu mogli da stvore funkcionalno društvo ili ekonomiju.

Švajcer nije podržavao takve emancipatorske težnje. Svojim afričkim savremenicima govorio je: „Ja sam tvoj brat. Ali ja sam tvoj stariji brat.“ Čak i kada su afrički pokreti za emancipaciju napredovali, njegovo arogantno gledište nije se mnogo promijenilo: „Moramo se pomiriti s tim da i mala crna braća odrastaju.“

Da li su svijetu potrebni ljudi poput Švajcera?

Uz sve kritike, Albert Švajcer je želio da čini dobro, iako je dijelio kolonijalističke stavove svog vremena. Njegovo ime zapisano je u istorijskim knjigama, a ove godine, kada se obiljležava 150 godina od njegovog rođenja, posebno se slavi.

Svijet ga poznaje ne samo kao „ljekara iz džungle“, humanistu i prijatelja životinja, već i kao neumornog borca protiv nuklearnog naoružanja tokom Hladnog rata. Za svoj angažman 1952. dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Suočeni s današnjim globalnim problemima, ljudi koji preuzimaju vodeće uloge traženi su više nego ikad. „Imamo takve ličnosti kojima se ljudi dive“, kaže Karolin Fečer. Ali dodaje: „Međutim, to su strašni oligarsi poput Trampa ili Maska, koji izazivaju čuđenje i strahopoštovanje. Zaista dobru ličnost možda smo imali u Majci Terezi ili, posljednji put, u Nelsonu Mandeli.“

*ovaj članak je najpre objavljen na njemačkom jeziku

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu