"Upravo je vrijeme krize kada vidimo gdje Europa radi za ljude, a gdje trebamo biti bolji", izjavila je Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, početkom marta 2021. Dakle, otprilike godinu dana od početka pandemije virusom korona. Na prvi pogled čitatelj bi mogao pomisliti da je ovo izjava data u okviru rekapitulacije (ne)učinjenog u okviru EU kada je riječ o borbi protiv korone. Ali nije.

Von der Leyen je ovu izjavu dala u Europskom parlamentu u povodu potpisivanja Deklaracije o Konferenciji o budućnosti Europe kojom je dato zeleno svjetlo za početak njenog održavanja. Nije von der Leyen bila sama na tom svečanom činu. Važnost Konferencije su svojim potpisom, prisustvom i prigodnim govorom podcrtali i predsjednik Europskog parlamenta David Sassoli, te premijer Portugala, Antonio Costa, u svojstvu zemlje koja trenutno predsjedava Vijećem EU. 

Umjesto reformi EU borba za zdravlje građana

Ideju o održavanju ove Konferencije dao je veliki zagovornik reformi EU, francuski predsjednik Emanuel Macron, 2019. godine – kada još niko nije ni mogao pomisliti da će Europa uskoro najprije biti suočena ne sa reformama, već sa spašavanjem zdravlja svojih građana. Ideju je od Macrona preuzela upravo von der Leyen kada je, na opće iznenađenje, odjednom imenovana za šeficu Europske komisije. (Kako je to samo neodoljivo podsjećalo na kadrovske križaljke u susjedstvo EU ili kako neki vole zvati Zapadni Balkan u "predvorju EU". A po predvorju se često već može prepoznati šta nas čeka u kući.) No ni tada nije bilo govora o pandemiji. Moglo se stoga tada mirno sanjati (u svečanom govoru nas je naime predsjednica informirala i o tome kakvu Europu ona sanja) o budućnosti Europe.

No u međuvremenu Europi, kao pijesak između prstiju, klizi sadašnjost. U prvoj godini pandemije virusom korona u EU je obolilo oko 21 milion građana, a umrlo više od 500 000 ljudi. Na cijelom kontinentu je umrlo više od 940 000.

Dakle, kriza ogromnih razmjera u kojoj ljudi trebaju Europu da radi za njih.

No zamislite da je neko tokom jedne druge krize, primjerice rata u BiH (ili u bilo kojoj drugoj zemlji bivše Jugoslavije) pokrenuo konferenciju o tome kakvu BiH građani žele vidjeti za 10-20 godina.

Tada se u BiH ginulo svaki dan, danas dnevno umire više ljudi od korona virusa nego tokom rata. Nada u mir je tada bilo ono što je držalo stanovnike, današnja nada su vakcine - za građane širom svijeta. No vakcina nema. Nema ih dovoljno ni za same građane EU, a još manje za susjede, u najmanju ruku ih nema onom brzinom koja bi mogla značajno zaustaviti divljački pohod virusa. 

Kada će vakcine?

"Znam da nije lako, ali moramo biti strpljivi", poručila je nedavno jedna visokopozicionirana političarka u Briselu. Radimo na tome. Biti će uskoro bolje. Tako bi se otprilike mogla sažeti generalna poruka.

Kada, pita se s pravom svaki već odavno umorni europski građanin.

A upravo to je zvaničnike u Briselu pitao i jedan političar iz susjedstva iliti predvorja EU. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je očigledno odavno shvatio da u Briselu rado vole gledati u (nejasnu) budućnost. "Bio sam u Briselu. Oni su mi rekli da će biti COVAX program. Ja pitam kada. Oni kažu: 'Bit će, EU je, znate, najmoćnija sila na svijetu.' Ma sve znam, nego kada? I kada ih pet puta pitam kada, a ne dobijem konkretan odgovor nego dobijem odgovor: 'Pa prvo ćemo mi, a odmah vi iza toga.', ja pitam: Kada odmah iza? Kada ne dobijem odgovor, ja znam da idemo u pripreme". Pripreme znače u bilateralne pregovore i nabavku vakcina protiv COVID-a 19. Vučić je ovo izjavio u Sarajevu onog dana kada je dopremio donaciju u vakcinama BiH. Bila je to prva pošiljka vakcina koja ja stigla u BiH, ali ne iz programa COVAX, već kao donacija Srbije.

BiH je dakle prve vakcine dobila zahvaljujući Vučićevom nepovjerenju u europske institucije. Sama Srbija je među prvim zemljama u Europi, kada je riječ o procesu vakcinacije, zahvaljujući Vučićevom nepovjerenju u europske institucije. I tu nije kraj. Vučić je, kako je sam izjavio, gradeći upravo povjerenje, vakcine donirao i Sjevernoj Makedoniji koja je također čekala kupljene i obećane vakcine u okviru COVAX-a, ali je vakcinaciju ipak počela srbijanskom donacijom. Baš kao i Crna Gora. 

I dok je isporuka kupljenih vakcina preko COVAX-a za zakašnjenjem počela polako koncem marta stizati u zemlje Zapadnog Balkana (količina vakcina u prvoj isporuci je možemo slobodno reći bila obrnuto propocionalna pompeznosti koja je sve pratila: prva pošiljka za BiH iznosila je 23.400, za Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Kosovo 24.000, za Albaniju 38.400), Vučić je povukao još jedan potez, koji je iskoristio veliki broj građana regije, koji su uplašeni inertnošću vlastitih političkih "elita" koje ne rade ništa ili ne rade dovoljno i čekaju da ih spasi EU, pohrlili u Beograd – na vakcinisanje. Prema zvaničnim podacima Kancelarije za IT i eUpravu Srbije u toj zemlji je vakcinisano više od 22 000 stranaca.

Ne(oslanjanje) na Brisel

Vučić je očito od Brisela nešto naučio: Budućnost je bitna. Tako je svojim postupkom poklanjanja vakcina i omogućavanja stranim državljanima da se vakcinišu u Srbiji gradio budućnost u regionalnim odnosima. Ali za razliku od Brisela: konkretnim i efikasnim djelovanjem u sadašnjosti. Ma šta bile njegove krajnje namjere.

"Ja sam suviše iskusan, suviše mator, prošao sam kroz sve to i onda to sve naučite", rekao je Vučić o obećanjima iz Brisela kada je riječ o vakcinama za Zapadni Balkan.

"Ja znam mog prijatelja Zorana Zaeva (premijer Sjeverne Makedonije – op. aut.). On se naravno u potpunosti oslanjao na EU jer mu je tako rečeno. Mi nismo", rekao je još Vučić. Prijatelji se najčešće o vlastitom mukama i razočarenjima po pravilu povjeravaju jedni drugima. A ko na Zapadnom Balkanu zna bolje od Vučićevog prijatelja Zaeva kako izgleda kada učinite sve što Brisel od vas traži, a onda on ne održi obećanje? Ili obećava da će ga ispuniti. U budućnosti.

Vučić, razočaran, ali i svjestan da je – barem kada je o vakcinama riječ u vlastitoj zemlji i regionu u ovom trenutku ispred Brisela – nije se libio i da cijeli odnos opiše ovako: "Vi siromašni narodi propadajte". 

Popunjavanje vakuma

No upravo je na siromašne ukazao nedavno njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier koji je pozvao na solidarnost širom svijeta u raspodjeli vakcina. "To je pitanje humanosti, ali i naših vlastitih standarda", rekao je. Steinmeier je međutim upozorio i na još jedan bitan aspekt govoreći o geopolitičkom momentu:

"Na kocki je pitanje u kakvom svijetu želimo živjeti nakon pandemije. Spriječimo li neophodnu solidarnost ne smijemo se čuditi ako druge zemlje taj vakum sa ranijim dostavama iskoriste za vlastite ciljeve." Nije Steinmeier rekao na koje zemlje konkretno misli, ali je to više nego jasno. Kao što je jasno da se upravo to u sadašnjosti i dešava. 

Rusija svoju vakcinu Sputnik V u međuvremenu distribuira u više od 55 zemalja u svijetu, a Kina u više od 40.

A na primjeru Zapadnog Balkana se "popunjavanje vakuma" najbolje vidi na djelu. U regionu su se za pomoć najprije obratili EU, kako pomoć nije dolazila države su jedna za drugom počele nabavljati (što kupovinom, što dobijati kao donaciju) ruske ili pak kineske vakcine. Za stručnjake nema sumnje da i Moskva i Peking na ovaj način šire svoj geopolitički utjecaj.

„Friend in need is a friend indeed“

Istina je da se EU suočava sa ogromnim izazovima: od problema sa farmaceutskim kompanijama do primjerice odnosa sa onima koje drži za prijatelje. Kad smo već kod prijatelja Vučić je primjerice prilikom predaje vakcina Sjevernoj Makedoniji rekao: „Friend in need is a friend indeed“.

No što je sa prijateljstvima na Zapadu? Dojučerašnji prijatelji, doduše sada svježe razdvojeni, se prepucavaju oko toga ko će kome prije uvesti zabranu na izvoz (Velika Britanija – EU), a velika nada Europljana, američki predsjednik Joe Biden, koji je i njima poručivao da se Amerika vratila (America is back) ih je očigledno ostavio na cjedilu. Na to je nedavno ukazao i bavarski premijer Marcus Soeder, koji je, prema nezvaničnim informacijama lista Bild, na jednom sastanku rekao: "Ako naši američki prijatelji imaju toliko vakcina da mogu vakcinisati čak i majmune, onda bi mogli pomoći i svojim prijateljima u Europi." 

Nakon objave ove informacije u Bildu uslijedila je promptna reakcija Amerikanaca: "Odbacujemo svaku izjavu koja se odnosi na američku zabranu izvoza vakcina. Ova tvrdnja jednostavno nije istinita", rekao je glasnogovornik američke ambasade u Berlinu za Bild. I dodao: "Svi proizvođači vakcina u SAD-u mogu slobodno izvoziti svoje proizvode sve dok su u stanju ispuniti uvjete svojih ugovora sa američkom vladom." Pročitajte još jednom: "Svi proizvođači vakcina u SAD-u mogu slobodno izvoziti svoje proizvode sve dok su u stanju ispuniti uvjete svojih ugovora sa američkom vladom." Zvuči kao America first?

Znakovite je da se upravo Soeder, samo nekoliko dana nakon ovog pisanja Bilda, založio za to da Njemačka što je prije moguće nabavi rusku vakcinu Sputnik V.

Unatoč svemu, moralo je biti bolje

Istina je dakle da EU suočava sa brojnim problemima. Istina je i da je EU, kako naglašavaju u Briselu, udružila snage i pokrenula proizvodnju vakcine. Istina je i da je uz Francusku i Svjetsku zdravstvenu organizaciju upravo Europska komisija zaslužna za pokretanje inicijative COVAX. Ali je istina i da je izuzetno zakazala u distribuciji vakcina unutar i izvan EU. Dakle: i u efikasnosti i u solidarnosti. Ne vrijedi stoga slušati PR-nastojanja iz Brisela koja glase: Bez EU bi bilo još gore. Kako bi bilo ne znamo. To je čista hipoteza. Znamo kako trenutno jeste.

Stoga je jedini način da budućnost bude bolja priznati da je sadašnjost loša. I uhvatiti se u koštac sa njom, a ne razmišljati i sanjati o tome kako Europa treba izgledati za 10-20 godina. Jer ko razmišlja o budućnosti kad se raspada sadašnjost?

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na luboInstagramu