Usputno pitanje jednog starijeg gospodina s kojim je upravo čavrljao u berlinskom metrou bilo je za Juana Diaza kao šamar u lice, a glasilo je jednostavno: "Iz koje Vi zemlje dolazite?" Juan je bio šokiran. Sjećanje na bijes koji je proključao u njemu prije sedam godina, kada se to dogodilo, razvlači mu lice u grimasu neugode. Kako se njegov sugovornik mogao usuditi tako nešto pitati?! Iako se Juan potrudio izvući iz registra svoj najbolji njemački! Juanovo lice se, međutim, brzo smekšava: nakon što je čuo da je iz SAD-a, njegov sugovornik ga je zagrlio. "Rekao mi je: Amerikanci su mi spasili život kad sam bio mali. Sa zračnim mostom nad Berlinom."

Toga ljeta 1948. godine sovjetske jedinice su Berlin odrezale od ostatka svijeta.- Gotovo godinu dana su prije svega američki, ali i britanski zrakoplovi opskrbljivali Berlinčane iz zraka. Sjećanje na zagrljalj u metrou još uvijek mami suze na Juanove oči. On šmrče i trepće prije nego što može nastaviti svoju priču: od onda više nikada nije krio da je Amerikanac.

Teška vremena za Amerikance u Europi

Mark Hallerberg s razumijevanjem klima glavom: u vrijeme kada je George Bush junior bio predsjednik Sjedinjenih Država doista nije uvijek bilo lako biti Amerikanac. Profesor koji predaje gospodarsku politiku na Hertie School of Governance u Berlinu poznaje neke svoje sunarodnjake koji su se u to vrijeme radije predstavljali kao Kanađani kako ne bi - po tko zna koji put - morali slušati kritike na račun svoje zemlje. "Ugledu koji je SAD tradicionalno uživao u Njemačkoj to je jako naškodilo", kaže Hallerberg. Izborom Baracka Obame za predsjednika se, dodaje, taj odnos ponovno znatno poboljšao, ali u Berlinu je i prije toga on bio bolji nego drugdje: "Zbog posebne povijesti."

U podijeljenom Berlinu nakon Drugog svjetskog rata američke su jedinice, naime, održavale sigurnost u gradu: prije svega onda kada su Berlinskim zidom 1961. zacementirani rovovi Hladnoga rata koji je svijet podijelio na Istok i Zapad. "Ljude je jednostavno bilo strah", priča Alina Heinze. Voditeljica malog Kennedyjevog muzeja u centru Berlina koji dokumentira život američkog predsjednika pokazuje jednu crno-bijelu fotografiju: tisuće ljudi gužvaju se na jednom trgu i, snimljeni iz visine, postaju tek male točkice. Svi oni htjeli su vidjeti Johna F. Kennedyja kada je 26. lipnja 1963. godine držao govor pred vijećnicom u Schönebergu, Zapadnom Berlinu, i kada je slavnom rečenicom "Ich bin ein Berliner" iskazao solidarnost sa Berlinčanima.

Često se zaboravlja da je Kennedy bio na putovanju po cijeloj Njemačkoj i da je posjetio i druge gradove, kaže Heinze. Berlin i Zid su jednostavno sve drugo zasjenili. Jer Kennedy je u Berlin došao dvije godine nakon gradnje Berlinskog zida i "na vrhuncu Hladnog rata".

Od zaštitničkog do partnerskog odnosa

I danas stariji posjetitelji ponekad zaplaču kad govore o tom vremenu, priča šefica Kennedyjevog muzeja u Berlinu, o utjesi i nadi koju im je dao visoki posjet iz Amerike da će ih Washington i američke jedinice zaštititi od sovjetskog Istoka. Dok to priča, Heinze pažljivo zaključava prostoriju u kojoj će idućih mjeseci taj povijesni posjet biti tema jedne posebne izložbe. "Danas je", kaže, "odnos između Amerike i Berlina potpuno drukčije naravi." Partnerski, ravnopravan. Jer, nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine, Berlin više nije treba zaštitu. Američki vojnici napuštaju Berlin. Gotovo svi. Nekoliko blokova od Kennedyjevog muzeja leprša na laganom povjetarcu američka zastava. Pored nje stoji jedan preplanuli vojnik u stavu mirno. On zuri u mase turista koje salijeću Checkpoint Charlie, nekadašnji prijelaz između Istočnog i Zapadnog Berlina. Jedna žena staje pored njega, smješka se u objektiv svog supruga, uzdiže dva prsta u znak pobjede. Pitaju ga je li Amerikanac. On na pristojno pitanje odgovara iznervirano sliježući ramenima: iduća grupa turista već čeka na svoju fotografiju. Treba zaraditi novac - za pitanja identiteta nema vremena.

Nestala romantika

"Deromantizacija njemačko-američkih odnosa" - tako Johannes Thimm definira transatlantske odnose nakon kraja Hladnog rata. Jer posljednjih godina se Washington jače orjentirao na druge krajeve svijeta, prije svega na Aziju, objašnjava njemački stručnjak koji vodi istraživačku grupu Amerika u Zakladi za znanost i politiku u Berlinu. Mnogi njemački političari se boje da SAD-u transatlantski odnosi više nisu važni. Thimm se na to samo smješka. On na to gleda opuštenije: u osnovi je ovo prebacivanje na Aziju dokaz europskog uspjeha, kaže, dokaz da na Starom kontinentu više nema većih kriza u koje bi se SAD morao uključiti.

Gospodarski, a prije svega kulturološki, su veze SAD-a i Europe ionako jače i tješnje nego s drugim regijama. Više od 100.000 Amerikanaca je prijavljeno u Njemačkoj, gotovo 15.000 živi u Berlinu. S tendencijom porasta. Ljudi poput Stephanie Hausotter koja je u Berlin došla studirati i u njemu "zapela", kako kaže, kad je tamo upoznala svog budućeg muža. Danas Stephanie radi za jedan mali privatni američki koledž u Berlinu. Prije nekoliko godina je neko vrijeme živjela u Frankfurtu, u blizini jedne američke vojne baze. Ponekad je znala upaliti vojni radio. "Bio je čudan, ali istovremeno i lijep osjećaj, čuti američke glasove na radiju". Sjećanje na američku nazočnost i povijest u Njemačkoj. U Frankfurtu se, kaže, često osjećala kao strankinja, u Berlinu se pak osjeća dobrodošlom.

Povlašteni status

Berlin kao nova domovina? Juan Diaz klima glavom i pijucka svoju Bionadu od bazge, rozo bezalkoholno piće koje je u popularnoj berlinskoj četvrti Prenzlauer Berg, u kojoj živi, tako omiljeno. On je prije nekoliko godina uzeo njemačko državljanstvo. Od onda ima dvije putovnice. Misli da je na jezičnom testu za prihvaćanje u državljanstvo bio privilegiran. Žena koja ga je provodila je, kaže, još dugo nakon testa ugodno čavrljala s njim: "Rekla je: zato što je tako lijepo razgovarati s Amerikancima." Takav poseban tretman ga je, završava svoju priču, na neki način zasmetao.

Autori: Naomi Conrad/Dunja Dragojević

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić