Yonca Verdioğlu Şık bila je iznenađena kada su prošle srijede navečer policajci došli na njezina vrata kako bi je odveli na ispitivanje. Prema riječima njezine odvjetnice, optužba je glasila: politička i vojna špijunaža.

Prema zapisnicima s ispitivanja, koje su kasnije objavili provladini mediji, ipak joj nisu postavljena nikakva konkretna pitanja o navodnim špijunskim aktivnostima. Umjesto toga, državno odvjetništvo zanimalo se za aktivnosti Zaklade Heinrich Böll, bliske njemačkoj stranici Zeleni, u kojoj Verdioğlu Şık već 18 godina radi kao koordinatorica projekata. Verdioğlu Şık, koja je rođena i odrasla u Njemačkoj, već godinama za Zakladu provodi projekte vezane uz demokraciju, prava žena, manjina i LGBTQ+ osoba.

Predmet ispitivanja bile su i uplate Zaklade na njezin račun. Verdioğlu Şık također je saznala da joj je izrečena zabrana napuštanja zemlje.

Ogorčenje nakon uhićenja

Iako je puštena na slobodu uz određene mjere, njezino je uhićenje izazvalo ogorčenje među kritičarima vlasti. Naime, ona je supruga novinara i lijevog zastupnika Ahmeta Şıka iz oporbene stranke TİP. Şık je jedan od najžešćih kritičara vlasti koju redovito suočava s parlamentarnim upitima i objavama. U posljednje vrijeme posebno se bavio burzovnim skandalom od kojega su navodno korist imali i političari vladajućeg AKP-a te osobe iz njihova okruženja.

Za oporbu je povezanost jasna: Ahmet Şık uživa zastupnički imunitet pa, prema optužbama, pravosuđe preko njegove supruge vrši pritisak na njega. Sukladno tome, njegova je reakcija bila vrlo oštra:

„Ako se državi oduzme pravo, ono što preostane više se ne zove država, nego banda”, napisao je Ahmet Şık. Zanimljivo je da je gotovo identičnu misao prije gotovo 1600 godina formulirao kasnoantički filozof i crkveni otac Augustin: „Što su države bez pravde drugo nego velike razbojničke bande?”

Optužba za špijunažu: instrument protiv kritičara?

Slučaj Yonce Verdioğlu Şık nije iznimka. Osobito nakon pokušaja puča prije deset godina, optužbe za špijunažu podizane su protiv vrlo različitih skupina: novinara, oporbenih političara i boraca za ljudska prava, kao i zaposlenika stranih predstavništava te djelatnika zapadnih institucija.

Nakon medijski eksponiranih optužbi za špijunažu često su godinama kasnije uslijedile oslobađajuće presude ili osude za druga kaznena djela. Ipak, mnogim je slučajevima zajednički njihov zastrašujući učinak: već sam istražni postupak može značiti dugotrajan istražni zatvor, narušavanje ugleda, profesionalne posljedice i društvenu izolaciju. Ponekad takvi slučajevi uzrokuju i diplomatske sukobe.

Novinari Can Dündar, koji danas živi u berlinskom egzilu, i Erdem Gül bili su 2015./2016. optuženi za političku i vojnu špijunažu nakon što su izvještavali o transportu oružja iz Turske u Siriju.

Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan 2017. godine tadašnjeg dopisnika njemačkog dnevnika „Die Welt” Deniza Yücela nazvao je „agentom”. Taj je slučaj doveo do teške diplomatske krize između Berlina i Ankare.

Optužbe za špijunažu kasnije su pogodile i jednog djelatnika američkog generalnog konzulata, američkog pastora Andrewa Brunsona te odvjetnika od povjerenja njemačkog veleposlanstva. Njegova istraživanja povezana s postupcima azila u Njemačkoj postala su predmet optužbi za špijunažu. Zbog špijunaže se istraživao i kulturni mecena Osman Kavala.

Nedavno su optužbe za špijunažu iznesene i protiv bivšega istanbulskog gradonačelnika Ekrema İmamoğlua te više poznatih novinara.

Diplomatska politika trgovine taocima

Dr. Hakkı Taş, stručnjak za Tursku pri hamburškom institutu GIGA, već godinama prati porast broja takvih slučajeva. S jedne strane, Turska danas, s obzirom na sve izraženija geopolitička kretanja u regiji, ima pravo štititi se od stranih obavještajnih službi. S druge strane, u Turskoj već dugo pripada političkoj svakodnevici da se protiv oporbenih političara pokreću kazneni postupci pozivajući se na sigurnosne prijetnje. „Ono što su stranci ili zaposlenici stranih institucija doživjeli posljednjih godina nastavak je tog obrasca”, rekao je Taş za DW.

Optužba za špijunažu pritom se nalazi u širem kontekstu. Kritički mediji i nevladine organizacije godinama su izloženi istragama, sudskim postupcima i drugim državnim sankcijama. Osim toga, vladajuća stranka AKP pokušava se takozvanim zakonom o agentima boriti protiv navodnog stranog utjecaja.

Prema procjeni Taşa, postupci zbog špijunaže imaju i unutarnjopolitičku i vanjskopolitičku funkciju. Unutar zemlje poruka je jasna: „Kontakt sa stranom institucijom, strana sredstva financiranja ili čak sasvim uobičajena plaća jednoga dana mogu postati dio istražnog spisa. Osobito kada je riječ o oporbenim političarima i organizacijama civilnog društva, od toga se može napraviti sigurnosno pitanje.”

Istodobno, takvo postupanje služi i tome da se drugim državama pokažu granice ili da se provedu vlastiti interesi. Uočljivo je da su se takvi sukobi više puta intenzivirali u razdobljima pojačanih vanjskopolitičkih napetosti, primjerice nakon zapadnih kritika postupanja prema oporbi nakon pokušaja puča, sporova oko isporuka oružja povezanih s turskim vojnim operacijama u Siriji ili kritika zbog smjenjivanja izabranih gradonačelnika.

Kod simbolički važnih osoba može čak doći i do pregovora. U vanjskoj politici to ima naziv, kaže Taş: „diplomacija talaca”. Slučaj američkog pastora Andrewa Brunsona najjasniji je primjer za to. Ankara je tada Washingtonu predložila razmjenu za turskog propovjednika Fethullaha Gülena koji je živio u SAD-u, a kojega je turska vlada smatrala odgovornim za pokušaj puča. I njemačkog novinara Deniza Yücela iste je godine tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel nazvao „taocem”.

Međutim, nepovjerenje prema zapadnim institucijama nije dosjetka Erdoğanove vlade, podsjeća Taş. Već početkom 2000-ih predstavnici njemačkih zaklada u Turskoj našli su se pred sudom. Tada se među ostalim tvrdilo da njemačka obavještajna služba koristi zaklade kao paravanske organizacije te da ima interes za turska nalazišta zlata.

„Proces je kazna”

U poznatim slučajevima rijetko je dolazilo do osuđujućih presuda zbog špijunaže. To ne iznenađuje Taşa. On upućuje na poznatu formulu američkog pravnog znanstvenika Malcolma Feeleyja: „The process is the punishment”, odnosno proces je sam po sebi kazna.

Slučaj kulturnog mecene i aktivista za ljudska prava Osmana Kavale pokazuje kako to može funkcionirati. U nekoliko postupaka najprije je bio oslobođen ili je bilo iscrpljeno zakonom dopušteno trajanje istražnog zatvora. U ožujku 2020. ponovno je stavljen u istražni zatvor prema članku 328. turskog Kaznenog zakona, dakle zbog špijunaže. Dvije godine kasnije oslobođen je i te optužbe.

„Ali te dvije godine proveo je u zatvoru upravo zbog te optužbe”, kaže Taş.