Potpuno me je obuzelo uzbuđenje. I strahopoštovanje. Stojim na početku civilizacije. Iskreno rečeno, sad me i ne zanima toliko šta je sve uništila „Islamska država“, šta pljačkaši prije njih koji su odnosili skulpture, a šta zub vremena. Ruševine su jednostavno veličanstvene. Kao da su od zlata, obasjane suncem u sirijskoj pustinji, pod plavim, potpuno vedrim nebom. Gradska vrata, amfiteatar, svjetski poznati stubovi iz prvog vijeka poslije Hrista. Svjetska kulturna baština. Miroljubiva i lijepa.

Tiho je, nema vjetra. Čuje se samo škljocanje fotoreportera koji su takođe doputovali sa mnom. Međusobno razgovaramo tiho. Mi smo prvi novinari koji posjećuju Palmiru. Zajedno sa ruskom vojskom koja nas je ovamo dovela.

Svuda mine, čak i pod asfaltom

Trema me hvata i zbog osjećaja da bi u svakom trenutku moglo da dođe do eksplozije, ako neko od nas napravi korak više – lijevo ili desno od obilježene staze. Palmira je minirana. Hodanje po antičkom gradu opasno je po život. U Njemačkoj bih sigurno morao da potpišem brojna dokumenta da to radim na sopstvenu odgovornost. Rusi su tu opušteniji, ali nas ipak upozoravaju: „Učestvovao sam u četiri rata“, kaže Igor Konašenkov, portparol Ministarstva odbrane, „ali ovako nešto nisam nikad doživio. Mine su svuda – u zidovima, na plafonima, po podu, ukopane u zemlji i prekrivene kamenjem i asfaltom.“

Osamdeset odsto ruševina su u dobrom stanju – to znači u izvornom, kažu stručnjaci. Ali tih osamdeset odsto mogu u svakom trenutku da odlete u vazduh ako demineri naprave i najmanju grešku. Desetak ljudi u tamnozelenim kombinezonima, s kacigama i zaštitnim naočarima kreću se kao astronauti po Mjesecu. Okolinu provjeravaju polako, malim koracima, centimetar po centimetar. To su ruski demineri. Sa sobom imaju i jednog psa i jednog robota koji se samostalno kreće. „Sa psom nije tako lako“, objašnjava poručnik Aleksej Makarenko, komandant jedinice za uklanjanje mina. „Suviše je toplo, suviše je velika razlika u temperaturi. Psi su iz hladne Rusije došli direktno u pustinju. Mi ljudi se brže na to naviknemo.“

Vrlo zahvalni direktor muzeja

Stiže doktor Ahmad Deb, direktor muzejske ustanove grada Palmire. To je debeljuškast muškarac, šezdesetak mu je godina, brkat je, sa kapom na glavi. Moja prva pomisao je: on je još živ. Njegov kolega Kaled Asad, glavni arheolog istorijskog grada, više nije. Njega su prije nekoliko nedjelja pogubili teroristi „Islamske države“ tako što su mu odsjekli glavu. Kaled Asad navodno je pogubljen javno, pred desetinama svjedoka. Bilo je to zvjersko ubistvo. I to nije bio jedini arheolog koji je pogubljen u ime islama, u ime zloupotrijebljene religije.

Doktor Ahmad Deb zahvaljuje Rusima, drži kratak, kitnjast govor. Kaže da bez ruske vojske ovaj pustinjski cvijet nikada ne bi ponovo procvjetao. Uzbuđen je i ja razumijem.

Između traume i nade

Antički grad napuštamo nakon tri sata. Idemo prema gradu Palmira. „Naši vojnici ovdje ne vrše samo vojnu, već i kulturnu, a ako hoćete i humanitarnu misiju“, kaže nam usput u oklopnom vozilu general-major Konašenkov. „Čovječanstvu vraćamo nazad ono što je ono stvorilo prije hiljade i hiljade godina.“ To zvuči patetično, ali je istina. Rusi na terenu kreiraju činjenice – a činjenica je da je Palmira slobodna.

U toj slobodi ljudi u Palmiri mogu samo uslovno da uživaju. Nakon što smo stigli u grad, na centralnom trgu okupilo se oko dvjesta ljudi. Lica su im umorna, iscrpljena, traumatizovana nakon ponižavanja i mučenja od strane IS. Neki se vraćaju nazad i ne mogu da prepoznaju ranjeni grad. Neki su ovdje živjeli pod IS i morali su da gledaju kako se uništavaju čitavi kvartovi. I ovdje još ima mnogo mina.

U Palmiri je nekada živjelo 70.000 ljudi – 15.000 ih je preživjelo godinu dana okupacije IS. Imaju li oni ovdje bilo kakvu perspektivu? „Biće nam potrebno tri mjeseca da bi opet profunkcionisale sve gradske službe“, tvrdi gradonačelnik. Lijevo od njega, jedan muškarac se penje na trafo-stanicu. Struja je najvažnija. „Kad ima struje, onda ovdje ponovo ima života!“, smije se jedan stanovnik Palmire. Inšalah – ako Bog da…

LINK: http://www.dw.de/dw/article/0,,19182716,00.html