Vijećnica, Šerijatsko-sudačka škola i Isa-begov hamam u Sarajevu, Karađozbegov mekteb i Gimnazija u Mostaru, Vijećnica u Brčkom… Upečatljive građevine bez kojih ovi bosanskohrcegovački gradovi ne bi bili ono što danas jesu: spoj Istoka i Zapada. Svi ovi objekti građeni su u tzv. pseudomaurskom stilu za vrijeme austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini.

Iako ovaj stil nije karakterističan samo za BiH, njegov razvoj ovdje ukazuje na niz specifičnosti koje se mogu susresti samo u toj zemlji. „Ljudi u Bosni i Hercegovini stil u kojem je građena sarajevska Vijećnica obično nazivaju pseudomaurskim, no taj naziv nije precizan“, kaže nam na početku razgovora Maximilan Hartmuth, naučni saradnik na Institutu za historiju umjetnosti Bečkoga univerziteta. Hartmuth je jedan od rijetkih stručnjaka na polju islamske arhitekture na Balkanu, a u posljednje vrijeme težište svoga naučnoga interesa posvetio je upravo pseudomaurskome, ili kako se u nauci preciznije naziva, neoislamskome ili neorijentalnom stilu.

U susret muslimanima

Najpoznatiji neoorijentalni objekat u Bosni i Hercegovini svakako je Vijećnica u Sarajevu koja je dovršena 1894. godine. „Historija izgradnje Vijećnice komplicirana je i višeslojna“, kaže nam Hartmuth, no napominje da se upravo na ovome objektu mogu vidjeti dva najjača utjecaja koja su obilježila bosanski neoorijentalni stil: arhitekturu islamske Španije i srednjovjekovnoga Kaira.

„Tipična karakteristika Vijećnice koja podsjeća na takozvanu maursku arhitekturu su lukovi na njenome trijemu u obliku potkovice. Takve lukove samo još imate po Španiji", ističe Hartmuth te dodaje da je tipična bež-crvenkasta fasada u obliku linija karakteristična za objekte mamelučkoga doba u Kairu i druge regione na Levantu.

Iako se neoorijentalni stil najprije veže za Vijećnicu, on je najprije primijenjen islamskim vjerskim objektima u BiH. Jedan od najreprezentativnijih i najranijih objekata te namjene bila je i nekadašnja Šerijatsko-sudačka škola, a današnji Fakultet islamskih nauka, u sarajevskoj Ulici Sagrdžije koja je sagrađena 1887. i 1888. godine. „Austro-Ugarska je Šerijatsko-sudačkoj školi namijenila status elitne muslimanske pravne obrazovne institucije. Na njoj su se izučavali arapski, zemaljski i zapadni jezici, ali i islamska i evropska jurisprudencija, arapska poezija i kaligrafija, matematika, historija, logika te geografija“, pojašnjava ovaj bečki historičar islamske umjetnosti.

Kako bi bosanskohercegovački muslimani Austro-Ugarsku prihvatili kao svoju državu, a okrenuli leđa Osmanskome carstvu, strategija tadašnje uprave u BiH bila je i stvoriti reprezentativne objekte arhitekture za muslimane. „Austro-Ugarska, a najprije njen ministar finansija i upravitelj Bosne i Hercegovine Benjámin Kállay, tražila je načine kako arhitektonski uobličiti evropski islam koji će biti dio Austro-Ugarske, a samim time i Evrope“, naglašava Hartmuth. Jedan od najboljih primjera za to je i prvobitni plan izgradnje sarajevske vijećnice koja je trebala biti u neobizantskom, a na Kállayev nagovor izgrađena je ipak u neoorijentalnom stilu.

Vjerski, ali i svjetovni stil

U ovome stilu gradilo se po cijeloj Bosni i Hercegovini. U mnogo slučajeva bile su to džamije koje su obnovljene u ovom stilu. Jedan od najupečatljivijih primjera je Šarena džamija u Tuzli kojoj će se u narednome periodu vratiti njen originalni pseudomaurski izgled. Neoorijentalni stil prešao je u Bosni i Hercegovini granice islamske vjerske arhitekture i proširio se i na objekte koji su bili svjetovni ili su čak pripadali i drugim konfesijama.

„Neoorijentalni stil je vremenom postao karakterističan bosanskohercegovački zemaljski stil u austrougarskome kontekstu. Iako nije trajao dugo, uspio je svoju primjenu naći i na neislamskim objektima poput mostarske Gimnazije ili sarajevske Aškenaske sinagoge. Zanimljivo je da su tada i aškenaski Jevreji, koji su se iz srednje Evrope doselili u Sarajevo, ovaj stil prihvatili kao nešto svoje jer ih je podsjećao na zlatno doba jevrejske kulture i nauke u srednjovekovnoj Andaluziji", objašnjava Maximilan Hartmuth.

Fascinacija orijentalnom kulturom i arhitekturom u Austro-Ugarskoj Monarhiji postala je posebno izražena nakon velike Svjetske izložbe u Beču 1873. godine. Tada su bečki profesori arhitekture otkrili do tada u Evropi gotovo nepoznat arhitektonski stil maurske Španije ili Egipta. Njihovi studenti poput Karla Paržika, Alexandra Witteka ili Ćirila Ivekovića ovaj stil su onda već u mladim danima svoje karijere primijenili u Bosni i Hercegovini. Iako pseudomaurske građevine u BiH svojom vanjštinom podsjećaju na Andaluziju i Egipat, u nekima je vidljiv i opstanak otomanske tradicije: „Ako pogledate prvo dvorište Šerijatsko-sudačke škole, podsjetit će Vas na Kuršumliju medresu XVI. vijeka, takođe u Sarajevu", ukazuje Hartmuth.

Nakon što se neoorijentalni stil u arhitekturi u Bosni i Hercegovini ugasio početkom 20. Stoljeća, islamska arhitektura u našoj zemlji ponovo se okreće osmanskim utjecajima. „To se najbolje može vidjeti na dogradnji Careve džamije za sjedište Uleme medžlisa. Tadašnji arhitekti već bili zaključili da je pseudomaurski stil ipak previše stran za lokalnu tradiciju u Bosni i Hercegovini", kaže nam Hartmuth koji je svoju ljubav prema bosanskoj i islamskoj arhitekturi otkrio za vrijeme civilne službe u Sarajevu prije 16 godina.

Prezren pa cijenjen

Iako se danas turisti i lokalno stanovništvo dive neobičnoj ljepoti bosanskohercegovačkih pseudomaurskih građevina, domaći arhitekti dugo vremena na njih nisu gledali blagonaklono. „Za jugoslovenske arhitekte pedesetih i šezdesetih bio je to konfuzni stil povezan sa kapitalizmom i kolonijalizmom”, napominje Hartmuth. Tek nakon 1980-tih godina i u Bosni i Hercegovini se mijenja percepcija o historijskoj, arhitektonskoj i umjetničkoj važnosti neoorijentalnoga stila.

Nakon posljednjega rata neoorijentalni objekti u BiH u velikom su broju restaurirani. Iako su pojedini od njih opisani dobro, i dalje nedostaje kompletan spisak pseudomaurskih građevina u Bosni i Hercegovini, a internacionalna stručna javnost o njima također premalo zna. „Neoorijentalni stil imao je u Bosni i Hercegovini kako multikonfesionalnu, tako i multifunkcionalnu dimenziju. On je neizostavni dio evropskoga arhitektonskog nasljeđa u koji se mora u potpunosti uključiti“, zaključuje Maximilian Hartmuth.