DW: Nedavno ste objavili roman „Ka granici", treći dio tetralogije „Cloaca maxima". Životi glavnih likova u sva tri romana određeni su ratovima, sankcijama, raspadom zemlje, ali već u drugom dijelu, u „Ti i ja, Anđela", nazire se svijest naratora da je i u takvim vremenima ipak svako odgovoran za svoj život. U „Ka granici", likovi su izmješteni iz države čija su žrtva i na neki način stavljeni pred zid suočavanja sa sobom. Da li se roman „Ka granici" odmakao od tzv. stvarnosne proze i odveo vas kao pisca u nešto univerzalnije? Šta se može očekivati od četvrtog dijela tj. neke vrste epiloga?

Vladimir Arsenijević: Da, to je bila moja namjera kada sam koncipirao tu tetralogiju i počeo da pišem prvi dio, roman „U potpalublju". Meni je već tada bilo jasno da će protagonisti, prevashodno narator, prelaziti jedan put u samorazumijevanju sopstvene odgovornosti u događajima. Generacija kojoj sam pripadao je, osim što su je zatekli raspad zemlje i ratovi, bila zaražena i talasom samoubistvenih navika. Scena heroina u Beogradu bila je poražavajuća, bendovi iz osamdesetih, kreativni ljudi koji su se okupljali u SKC-u i nekoliko mjesta u gradu, bili su poharani talasom smrti zbog predoziranja, a onda, tokom druge polovine osamdesetih i zbog AIDS-a. Sve to bilo je kao neka morbidna uvertira poslije jednog lagodnog perioda.

Mi sada istorijski znamo da ničega lagodnog tu nije bilo, ali za tinejdžere tog doba, to vrijeme djelovalo je dosta optimistično. U rasponu od nekoliko godina ušlo se u jednu dekadentnu fazu, da bi to dobilo svoje opravdanje kroz raspad zemlje i ratove. Htio sam da napravim tetralogiju u kojoj bi u prve tri knjige bio zaokružen period od 1991. do 1992, koje sam ja te, 1993. godine, već jasno vidio. Poslije rata 1991. godine u Sloveniji, koji je djelovao nestvarno, uslijedio je rat u Hrvatskoj, gdje više ničeg nestvarnog nije bilo. To je sve užasno boljelo, odjednom smo viđali ljude sa kokardama, neke zastrašujuće ličnosti koje su u tome učestvovale. Kada se to završilo, počelo je da se govori o mogućem ratu u Bosni. Do ljeta 1992. znali smo za logore, za Keraterm, za Sarajevo pod opsadom, znali smo za užase u Višegradu i Goraždu. Ko kaže da nešto nije znao, taj zaista laže, jer smo apsolutno sve mogli da znamo.

Moja namjera bila je da protagonisti pređu put od osjećanja žrtve, do osećaja da, iako ne ubijaju nekog drugog, oni učestvuju u tome tako što ubijaju sami sebe. Dakle, trećom knjigom je pokriven period od oktobra 1991. do oktobra 1992. Četvrta knjiga, koju sada intenzivno pišem, smještena je u juli 2018. godine. Neku čudnu vrsta uživanja predstavlja mi to što sam se konačno susreo sa vremenom u kome živim.

U „Ka granici", likovi su, kao u grčkoj tragediji, kažnjeni zbog neke vrste prekoračenja dozvoljenog. Kao da narator osuđuje sebe i svoju ženu jer nemaju snage da nešto dobro učine za sebe. Da li je ta osuda nagoveštena u „Ti i ja, Anđela" kroz priču o Leli i Vanji, ali i kroz lik naratora koji pasivno gleda prepuštanje svoje žene heroinu?

Tu jeste postavljen taj kontrapunkt upravo zato da stvari ne bi bile potpuno mračne. Sjećam se koliko nam je bilo važno da očuvamo normalnost kroz neke jednostavne životne rituale. Lepota života bila je sadržana u tim malim stvarima. Koliko god naša stvarnost bila mračna, ipak se vidjelo da je moguće da se neko zaljubi i da neki ljudi stvore zaštitnu opnu oko sebe, da uspostave razmjenu energija, nešto što ih čuva od te stvarnosti. To je saznanje koje narator stiče i definiše ga kroz odnos Lele i Vanje.

Vi ste dobro primjetili, u trećoj knjizi jesam uzeo kontekst grčke tragedije i smjestio ga u jednu daleko manju priču – niko tu nije ni vladar ni heroj. Priča je svedena na nedostatak mogućnosti da se voli svoja životna pratilja i to slijedom događaja i gubljenjem unutrašnjeg kompasa u jednoj vezi koja vodi do tragedije. Za sve to nije kriv ni Milošević, ni raspad Jugoslavije, ni heroin, koji se pokazao kao državni projekat. Problem je u samome sebi, u ljudima i u njihovim manjkavostima, tako da je to jedan bolni i tragični način kroz koji narator sazrijeva.

I u „Ti i ja, Anđela" i u „Ka granici" opisani su užasi rata, zločini, mobilizacija, osjeća se ogorčenje naratora i njegova nedvosmislena osuda odgovornosti Srbije za ratove devedesetih godina. Koliko je bilo značajno da takav jasan stav bude dio literarnog izraza?

Počeo sam da pišem sa 17 ili18 godina i dugo mi se, možda iz neke moje nadobudnosti, ovaj ambijent, ta prosječnost Jugoslavije, kako sam je tada doživljavao, činila književno nedovoljnom. A onda, kada je optimističnost prešla u dekadenciju i smrt, pa u ratove i raspad, meni su se otvorile oči. Sve mi je ličilo na neku apokalipsu i kroz to sam vidio da ovdje postoji jedan tragični sadržaj, da on nije toliko bezvezan i prosječan, naprotiv, da je specifičan i iznadprosječan, ali na jedan način koji nikome ne može da se dopadne.

Početkom devedesetih, kada sam se poslije četiri godine vratio iz Londona, postalo mi je nezamislivo da uopšte saznajem bilo šta drugo. Smatrao sam da je jako, jako važno pisati o tragediji koja se događala. Nije to bilo pitanje odluke ili književnog prosedea, stvarnosne proze i nekog manifesta, nego jednog želudačnog osjećaja da izbora nema, da je to suviše jako i da je bacilo previše svjetlosti na sve ostalo, pa da se ništa drugo pod tim bljeskom i ne vidi.

Ideja o razgraničenju sa Kosovom podstakla je sjećanje na sve šta se tamo dešavalo. U knjizi „Meksiko – ratni dnevnik" osjeća se vaša potreba da iskažete kako ste proživjeli bombardovanje u Beogradu, ali i da do detalja ispričate priču Dževdeta, albanskog pisca koji je protjeran iz Orahovca. Šta mislite o ideji razgraničenja?

Ja sam, više od one ideje da može da postoji vječni status kvo koju su promovisale demokrate, kroz parolu „I EU i Kosovo", za rješavanje tih pitanja, ma ko da se time bavi. Naravno, o Vučiću o onome što on reprezentuje, mislim sve najgore, ali ipak je stvar razuma da se to sa Kosovom privede kraju. I to prevashodno u smislu prosvjetljenja i političkog mejnstrima i stanovništva u Srbiji, da je to jedna nezavisna država.

Naravno da će svaka korekcija granica da izazove pomjeranje stanovništva i da to jeste moguća nova tragedija u nastajanju. Svako semantičko razvodnjavanje toga, traženje načina da se to uvuče u svakodnevni jezik stvar je političkog cinizma. A mi vidimo da su njemu skloni razni igrači na evropskoj političkoj sceni. Ipak, neophodno je tu priču dovesti do kraja i uspostaviti normalne odnose na Balkanu.

Sada je došlo do čudne inverzije na srpskoj političkoj sceni. To se naslutilo kada se vidjelo kako se ophode prema logici vlasti oni koji su predstavljali navodno demokratsku Srbiju tokom devedesetih. To su oni koji su se uplašili svog demokratskog kapaciteta i pomislili da je ipak najsigurnije da ga zamijene nacionalističkom retorikom.

Ovdje je 10,15 godina poslije Petog oktobra došlo do otrježnjenja u kakvoj se mi političkoj čorbi nalazimo i spram paradoksa da je okorejli četnik svojim okorjelim četništvom devedesetih stekao šovinistički kapacitet koji je potrošna roba, a čije on dijelove ulaže zarad političkog održanja. Govorim o onom koji je presvukao odelo, pojavio se u formi pseudo-neoliberala balkanskog tipa, stabilokrate koji je nemilosrdni diktator kod kuće, ali vjeran partner značajnim igračima na evropskoj sceni.

Da li onda Savez za Srbiju može da ponudi nešto drugačije i konstruktivnije od aktuelnih vlasti? Pokret „Otadžbina" sa Kosova pridružio se Savezu, jer njihov program podrazumijeva poštovanje Ustava Srbije i Rezolucije UN 1244 i protivi se članstvu Kosova u UN. Da li je tu reč o iskrenom traženju rješenja za Kosovo ili se sve svodi na cilj rušenja aktuelnih vlasti – koje bi da su opozicija možda uradile to isto?

Jad cjelokupne opozicije je to što nema snage da ispostavi svoje principe, nego se politikantski ophodi prema potezima koje čine naprednjaci. U anegdotu, po kojoj je neki čovjek kome nije dobro išao u kafić i od Srđana Šapera, kao marketinškog stručnjaka, tražio savjet, a ovaj mu rekao – „poseljači", stala je čitava politika, mudrost tadašnjih demokrata koji su mislili da mogu da igraju igru poseljačivanja i da će na to nasjesti krajnji korisnik tih usluga. On nije nasjeo, ali demokrate i dalje nisu u stanju da shvate šta im se dogodilo.

Ići u koaliciju sa Dverima! Mislim da oni nikada nisu povjerovali da postoji jedna senzibilitetska iznijansiranost kod srpskih građana. Mogli bi da se sjete senzibiliteta jednog sloja biračkog tijela, da se usredsrede na njega i pokušaju da pospješe svoj položaj. U tom slučaju, odrekli bi se politikanstva u kojem su samo list na vjetru SNS-a: ako SNS kaže – mi prodajemo Kosovo – oni ga štite i obrnuto. Dakle, taj odnos prema Kosovu je neiskren i nimalo konstruktivan. Ljudima koji vladaju Srbijom nikada nisam ni vjerovao, ali ljudi koji su u opoziciji uspjeli su da me u jednom trenutku prevare. Mislio sam da određena politička promućurnost može da ih natjera da se ponašaju na jedan način, ali oni su najjeftinije prodali sebe u očima onih koji su mogli da budu njihovi vjerni glasači. Bilo kome ko je u koaliciji sa Dverima, ja ne mogu da dam svog glas.

U vašim romanima opisano je nestajanje, mrak Beograda tokom devedesetih godina. Kako se danas osjećate u Beogradu?

Baš zato što se dobro sjećam mraka u kome smo tada živjeli, na mene atmosfera u Beogradu sada ostavlja jedan potpuno drugačiji utisak. Ono što primjećujem jeste da na ulicama ovog grada ima sve više stranaca, da je atmosfera značajno šarenija, da se Beograd ipak na neki način obnavlja...

Pa ipak, ne vidim kako možemo da izgradimo onaj čuveni stariji i bolji Beograd. Beograd nikad nije ni imao svoje arhitektonsko lice. Šta se to sada uništava? Ovde se stalno zidalo za neku izmišljenu prošlost. Nisam poklonik svega što se radi, ove vlasti jesu grozne, ali sa druge strane, obnovljeni su Narodni muzej i Muzej savremene umjetnosti, napokon ljudi mogu da ih posjete. Rekao bih da su procesi mnogo složeniji nego što ostavljamo utisak kada o njima razgovaramo na društvenim mrežama, gdje sve ispada crno ili bijelo. Ja bih da malo uživam u toj složenosti mimo naših političkih opredeljenja.

Vladimir Arsenijević rođen je 1965. godine u Puli. Za prvi roman, „U potpalublju" 1994. godine dobio je NIN-ovu nagradu za roman godine. Roman „Anđela" objavio je 1997, a potom i knjigu „Meksiko – ratni dnevnik". Poslije toga objavio je niz romana i zbirki priča, između ostalih „Predator", „Ovo nije veselo mjesto", rimejk romana „Anđela" pod nazivom „Ti i ja, Anđela" i „Ka granici". Osnivač je regionalnog književnog festivala KROKODIL.

Intervju vodila: Una Sabljaković