Scena iz parka pored željezničke stanice u Beogradu, gdje se svaki dan skuplja na stotine izbjeglica, je postala dio svakodnevice. Grupa mladih Afganistanaca pokušava da igra fudbal na blatnjavoj travi. Među njima je mršavi dječak u crvenoj jakni. Smije se i skače kao da nema nikakvih briga. Pri tome je Atteq prošao nevjerovatan put dok nije stigao u Srbiju. Nekoliko ljudi mu je pomoglo a onda je u Makedoniji nabasao na Nasira, koji se brine o njemu kao stariji brat.

„Moji roditelji su ostali u Afganistanu, tamo su stalne borbe i mi djeca nismo mogli da idemo u školu“, priča Ateeq. „Zato su me roditelji i poslali na put i sada sam tu". Ateequ je 12, možda 13 godina, tačno ni sam ne zna. On je mršavo dijete, koje seže prosječno visokim ljudima do ramena. Nasir pojašnjava šta je ovaj tinejdžer sve doživio. “Iz Afganistana je dospio u Pakistan, onda je prešao iransku granicu, pa ušao u Tursku i pješke preko brda stigao nekako u Bugarsku. Tamo je policija njegovu grupu potisnula ka Beogradu." Prešao je put od 6.000 km, dijelom pješke. Ateeqovom zaštitniku Nasiru je 20 godina i dolazi iz Kabula, za razliku od Ateeqove familije koja živi izvan glavnog grada Afganistana. „Njegovi roditelji su siromašni seljaci sa komadićem zemlje koji imaju previše djece da bi ih mogli prehraniti. Željeli bi da barem jedan sin dobije šansu za boljim životom", pojašnjava Nasir. Mnogi se plaše da bi im talibani mogli uzeti sinove i poslati ih u borbe.

Da li je Ateeqa katkad mučio strah? „Moram biti jak i boriti se", kaže ovaj dječak ozbiljnog izraza lica. Iz njega kao da progovara njegov otac, koji mu je sugerisao da on sada mora biti pravi muškarac. Posebno je marš po bugarskim šumama bio iscrpljujući, a još gori put kroz Iran. „Jedanput smo čak nazvali njegove roditelje, jer je htio da se vrati tvrdeći da ne može dalje. Oni su mu međutim poručili da se ne vraća", kaže Nasir. U parku je podignut šator u kojem se izbjeglicama dijeli topla čorba i hljeb sa marmeladom. Za Ateeqa je to bilo poput svetkovine. „Hrana je ovdje zaista dobra", kaže ovaj tinejdžer koji se mjesecima hranio keksom i vodom. Njegovo omiljeno jelo je pilav - riža sa ovčetinom.

Odmor u Beogradu uz "dobru hranu"

Tako se u Beogradu u jednom od šatora glupa mladih Afganistanaca jedan dan odmorila ali mora se spremati na dalji put. Još iste noći namjeravaju se autobusima prebaciti do granice sa Hrvatskom. Nasir još ne zna da moraju preći tri granice da bi stigli do Njemačke. Ali oni se više ne brinu za ostatak puta jer je najgore ostalo iza njih. Ateeq nema ništa u svom ruksaku osim jedne čiste majice, par sokni i pakovanje keksa. Sa dna ruksaka izvlači bijele tene. Nije ih još nijednom obuo. Čuva ih za svoj novi život u Njemačkoj. Treba mu međutim topao džemper jer su noći hladne. Nasir ga vuče ka autobusu jedne humanitarne organizacije koja dijeli odjeću.

Svoje roditelje Ateeq narednih godina neće vidjeti. Porodica je previše siromašna da bi mogla doći u Evropu. On ne zna šta ga čeka. „Samo želim pohađati školu i nešto naučiti“. To je njegov san o boljem životu, roditelji su mu rekli da je to najvažnije. Njemačku poznaje samo sa TV-a. Njegovi roditelji su smatrali da je to najbolja zemlja za njega. Svako par dana mu neko iz grupe pozajmljuje svoj smartphone kako bi mogao da nazove roditelje.

S prvim mrakom Afganistanci kreću ka autobuskoj stanici. Vožnja košta samo 10 eura. Ateeqovi pratioci su uvijek iznalazili novac za ovog tinejdžera. Šta i kako dalje? Ateeq sliježe ramenima i upire pogled u Nasira. "Ne znam šta će biti sa nama, ali uz Božiju pomoć dovešću ga do Njemačke". Tamo će onda drugi odlučivati o Ateeqovom životu.