Još i danas, Hans Völkl dobije mučninu kada čuje buku motora. Jer tada se budi sjećanje na tutnjavu dva helikoptera Bell-UH 1 koje ga ne napuštaju od noći 6. septembra 1972. godine.

U to je vrijeme Völkl bio vojnik Bundeswehra, stacioniran u zračnoj bazi Fürstenfeldbruck. Bio je noćnoj smjeni u kontrolnom tornju, trebao se brinuti za pilote koji ovdje slijeću. Dramu u Olimpijskom selu, samo 20 kilometara udaljenom Münchenu, on je tada kao 21-godišnjak pratio na televiziji. Tog jutra palestinski teroristi upali su u prostorije izraelskog olimpijskog tima. Ustrijeljen su dizač utega Josef Roman i trener hrvanja Moschea Weinberga i devet drugih Izraelaca su uzetli za taoce.

Sati straha u Olimpijskom selu

U večernjim satima, osam terorista sa njihovih devet talaca popeli su se u dva helikoptera. Sa svojim zahtjevom da njihove pristalice puste iz zatvora u Izraelu i Njemačkoj, nisu prošli. Nakon višesatnih pregovora, njemački ministar unutarnjih poslova Hans-Dietrich Genscher obećao im je siguran prolaz do egipatske prijestolnice Kaira. Helikopteri bi ih prebacili do zračne luke Riem, gdje bi ih čekao putnički zrakoplov. 

Međutim, umjesto toga, piloti Savezne granične policije dovezli su ih u zračnu bazu Bundeswehra u Fürstenfeldbrucku. Tamo su se, kako se Völkl prisjeća u razgovoru za DW, helikopteri pojavili kroz maglu oko 22.30 i sletjeli tačno ispred prozora njegovog ureda u prizemlju.

Fijasko Fürstenfeldbrucka

Ovdje su, prema planu policijske jedinice, snajperisti trebali ubiti teroriste i osloboditi taoce. Ali plan je propao. Otmičari su uzvratili vatru iz kalašnjikova. S njemačke strane nije bilo dovoljno usaglašenosti o tome ko šta radi. Oslobađanje talaca  - za takvo nešto nikada nisu bili trenirani. Policajci nisu imali radio vezu, neki su bili izloženi paljbi svojih kolega.

Völkl i njegove kolege iz Bundeswehra nisu niti bili obaviješteni da teroristi i njihovi taoci dolaze u Fürstenfeldbruck. "Našli smo se tu jer smo bili u noćnoj smjeni. Niko nam ništa prije toga nije rekao", kaže on. Völkl je potražio zaklon iza radijatora dok su meci zviždali kroz zrak. Nekoliko metara od njegovog ureda biva pogođen jedan od policajca. "Tada je Anton Fliegerbauer bio pogođen”, kaže on. "Ležao je tamo. Zidovi su bili prekriveni krhotinama kostiju. Pogođen je u glavu."

Napad na Festival mira

Rafalna paljba odjekivala je aerodromom do ponoći. Zatim je došlo do eksplozije. Jedan terorist je bacio granatu u jedan od helikoptera gdje su bili taoci koji su još uvijek bili vezani. Kada je svanulo u Fürstenfeldbrucku, postaje jasno: osim policajca Antona Fliegerbauera, poginulo je pet terorista. I niko od izraelskih talaca nije preživio napad.

Njemačka je Olimpijskim igrama u Münchenu htjela pokazati svijetu svoje prijateljsko lice. Igre su trebale biti "proslava mira" samo 17 godina nakon rata i ubojstva šest milijuna Židova od strane Nijemaca. Ali sada su Židovi ponovno ubijani na njemačkom tlu - a njemačka država se pokazala nesposobnom da ih zaštititi. 

40 godina šutnje

Nakon jednog dana pauze i komemoracije olimpijska natjecanja u Münchenu su nastavljena. Nije bilo izvinjenja ni od političara ni od policije za fijasko u Fürstenfeldbrucku. Nije osnovan istražni odbor, niko nije preuzo odgovornost za neuspjelo oslobađanje ili zato što nije prihvaćena pomoć izraelskih stručnjaka. Rođaci žrtava morali su se desetljećima boriti da uopće dobiju pristup istražnim spisima. I dan danas se bore za veće naknade. Sada se žele držati dalje od obilježavanja 50. obljetnice u Münchenu.

"Svjedoci, žrtve i njihove obitelji tretirani su gotovo kao dosadni rođaci iz stražnjeg dvorišta", kaže Ludwig Spaenle. On je bavarski povjerenik za antisemitizam i radi na suočavanju sa ovim napadom. U to je vrijeme Savezna Republika, kaže on, zakazala pred terorom. "Ono što se kasnije dogodilo također je dramatičan neuspjeh države", rekao je Spaenle za DW. "Ljudi su vrlo brzo i vrlo svjesno željeli stvari zaboraviti. Šutjeli su o tome. I nije bilo javnog sjećanja." Tek u posljednjih desetak godina se, kaže on, pokušava ponovno suočiti sa tim – primjerice sa podizanjem spomenika u Olimpijskom parku. 

Trauma se potiskuje

Potrebno je to čim prije vratiti na dnevni red – to važi i za ljude poput Hansa Völkla 1972. Proces letenja nastavljen je u Fürstenfeldbrucku dok su olupine još bile ispred tornja, prisjeća se Völkl. Psihološke pomoći nije bilo, liječnici su tada nakon šoka preporučivali čašicu konjaka.

„Pokušavate potisnuti takva traumatična iskustva“, kaže Anna Ulrike Bergheim. Godinama je predsjednica Povijesne udruge Fürstenfeldbruck tražila svjedoke atentata. I pronašla je ljude poput Hansa Völkla. Kada prolazi hodnicima u tornju u zrakoplovnoj bazi, ona zna nabrojati skoro sve one koji su u noći 6. septembra 1972. godine bili u tim prostorijama.

"Kako se osjećaš kada je riječ o sjećanjima?"

"Ljudi koji su bili tamo to definitivno nisu preradili", kaže Bergheim za DW. „Mnogi svjedoci se tek sada pojavljuju jer su tek sada spremni o tome govoriti", kaže Bergheim. Nije samo rodbina žrtava, kaže, dugo bila zanemarena. "U 50 godina službena strana nikada se nije zamarala onima koji su tu noć tamo bili, policajcima, pripadnicima zračnih snaga, vatrogascima na koje se pucalo dok su gasili požar. Niko od tih ljudi nikada nije pitan tokom 50 godina: Kako se zapravo osjećajš kada je riječ o tvojim sjećanjima?"

Danas Hans Völkl javno govori o svojim iskustvima u noći 6. septembra 1972. Na primjer, o tome kako je u helikopterima vidio tijela Andréa Spitzera i Yossefa Gutfreunda s rukama u lisicama. Do sada, kaže, nije tražio kontakt s rodbinom stradalih. Ne želi se, kaže, nametati. Ako mu se neko obrati, to je nešto drugo. Čak i 50 godina nakon masakra u Münchenu, još uvijek ima puno toga što se treba reći.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu