Sjedili smo za večerom, jeli špagete u idiličnom seocetu u malom zalivu Bejteman, oko 200 kilometara južno od Sidneja. Te večeri, bio je 30. decembar, pozvala je moja majka. Rekla je da vlasti upozoravaju da se divlji plamen sa planine spušta ka nama, da se građani pozivaju da smjesta napuste oblast jer bi inače mogli da budu zarobljeni između vatre i okeana.

Stravičan je osjećaj na brzinu odijevati troje djece i ubacivati najvažnije stvari u automobil. Koji putevi su još otvoreni? Neprekidno telefoniram sa bratom koji je u Kanberi, provjeravamo gdje je vatra. Da li možemo na jug? Ili je put već zatvoren? Na sjever?

Imali smo sreću. Do ranog jutra je vatra progutala mjesta u koja sam odlazila cijelog života. Izbjegli smo da, kao mnoge porodice, bježimo ka plaži sa mokrim peškirima oko glave dok odozgo žar pada poput kiše. Nismo izbjegli da se gušimo u otrovnom dimu.

Vazduh u Kanberi je na Novu godinu bio najgori na svijetu. Pet dana smo proveli u stanu. Tu sam ponešto naučila, recimo da ne valja uključivati klima-uređaj u tim uslovima jer će samo usisati dim. Da pri takvom zagađenju na ulici oči peku poslije jednog minuta. Da djeca mlađa od 14 godina ne mogu da nose određene tipove maski za disanje jer postoji rizik od gušenja. I na kraju, da je prilično jadno u stanu danima disati ustajali vazduh dok je napolju 44 stepena.

Petog januara smo se po drugi put evakuisali jer nam je kćerka čitave noći povraćala zbog udisanja dima. Avionsku kartu do Adelejda smo skupo platili. To je let preko pola zemlje, kako bismo se tamo smjestili kod rođaka. Izlazak iz tamošnjeg aerodroma je bio poput povratka u normalnost. Disanje je ponovo bilo dozvoljeno. Rođaka se šalila da smo sada postali klimatske izbjeglice. Ali to nije više ni smješno.

Kriza nije ni blizu kraja. Za nekoliko dana se vraćam u Kanberu, ali širom juga Australije i dalje gori 130 požara. Predviđa se da će se neki spojiti i napraviti takozvani mega-požar. A kada konačno ugase vatru, ili kada više ne bude imalo šta da sagori, šta onda? Istraživači klime vjeruju da će sezona šumskih požara u Australiji biti sve duža i smrtonosnija.

Ima užasne ironije u tome što će zemlja koja uporno ignoriše klimatske promjene postati paradni primjer onoga što donose klimatske promjene.

Ali ako išta može da prodrma Australijance, onda je to ovaj događaj. Moj brat je primjetio da više o globalnom zagrijvanju ne govore samo nekakvi hipsterski ljevičari. Sada o tome priča i „običan“ narod. Možda je to svjetlo na kraju tunela. Ako, podstaknuta ovim, Australija ili neka druga zemlja promijene politiku, to je već nešto.

U međuvremenu naše prelijepe drevne šume pretvaraju se u pepeo, jedinstvene životinje gore žive. Za one koji nikada nisu bili u Australiji: bilo je to divno mjesto sa nepreglednim šumama eukaliptusa. To bi vam se svidjelo.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android