Austriji je dugo trebalo da se odluči za novu prezentaciju svoje povijesti u Trećem Rajhu. „Najprije je za to moralo sazrjeti vrijeme", rekla je Hannah Lessing, glavna tajnica austrijskog Nacionalnog fonda za žrtve nacionalsocijalizma, prilikom otvaranja nove izložbe o Austriji u spomen-području Auschwitz-Birkenau 4. listopada 2021.

Na prošloj izložbi iz 1978. godine Austrija je svoju ulogu još definirala kao „prva Hitlerova žrtva". Bila je to i više nego nepotpuna prezentacija, istaknuo je Wolfgang Sobotka, predsjednik Državnog vijeća, jednog od dva doma austrijskog parlamenta. „Na prošlim izložbama, posebice na toj, nisu bili u dovoljnoj mjeri tematizirani prikazi počinitelja, sudionika u zločinima, sljedbenika", rekao je Sobotka. „Ovdje se u središte pozornosti stavljaju počinitelji zločina."

„Ostmark" kao dio nacističke Njemačke

„Austrija ima tu posebnost da je bila dio Njemačkog Rajha", kaže povjesničarka Heidemarie Uhl. „Time je, ako izuzmemo Njemačku, jedina europska zemlja s eksplicitnom poviješću počinitelja." Nakon pripajanja Austrije 12. ožujka 1938. današnje područje te zemlje bilo je pod nazivom „Ostmark" integrirano u nacionalsocijalističku državu.

Od tada su Austrijanci bili državljani Trećeg Rajha. Mnogi su aktivno sudjelovali u nacionalsocijalističkoj politici agresije i uništenja. Okončanjem Drugog svjetskog rata i proglašenjem neovisnosti Austrije 27. travnja 1945. ponovo je ulogu igralo austrijsko podrijetlo.

Mit o žrtvi i suočavanje s vlastitom prošlošću

Već prilikom proglašenja neovisnosti pozivalo se na Moskovsku deklaraciju iz 1943. Ondje je Austrija stvarno označena kao „prva žrtva tipične Hitlerove politike napada". No istodobno je navedeno da Austrija „snosi odgovornost za sudjelovanje u ratu na strani Hitlerove Njemačke, koju ne može izbjeći, te da će se u sklopu konačnog obračuna neizostavno morati uzeti u obzir koliko će sama doprinijeti svom oslobođenju".

Unatoč tome se Austrija stilizirala kao prva Hitlerova žrtva. Taj mit o žrtvi je korišten kod pregovora o državnom ugovoru iz 1955., nakon kojeg je Austrija ponovno stekla puni suverenitet, i kod rasprava o restituciji. A u prvom redu je služio skidanju moralnog tereta s austrijskog stanovništva. Tako je desetljećima onemogućavano ozbiljno suočavanje s nacističkom prošlošću i antisemitizmom. Političari i povjesničari su se još i u 21. stoljeću sporili oko veličine austrijskog udjela u nacističkim zločinima.

Nedostatak svijesti o nepravdi

Prekretnica je bila tzv. afera Waldheim iz 1986. godine. Kurt Waldheim počeo je karijeru 1947. u kršćansko-konzervativnoj stranci ÖVP, kasnije je postao ministar vanjskih poslova i na kraju glavni tajnik Ujedinjenih naroda. Kada se 1986. kandidirao za dužnost predsjednika države, magazin „profil" je objavio priču o njegovoj nacističkoj prošlosti. Waldheim je u svojoj biografiji prešutio da je 1942. u Grčkoj sudjelovao u deportacijama Židova.

Izjavama poput: „Ja u ratu nisam činio ništa drugo nego stotine tisuća drugih Austrijanaca, naime izvršavao sam svoju dužnost kao vojnik" Waldheim je pokazao veliku nesenzibilnost. Američko Ministarstvo pravosuđa ga je 1987. stavilo na listu osoba koje ne smiju ući u SAD sve dok se ne razjasne optužbe na njihov račun.

Posebna komisija, čije je osnivanje potaknuo sam Waldheim, nije, doduše, dokazala njegovo direktno sudjelovanje u zločinima, ali je utvrdila da je, suprotno svojim izjavama, morao znati o ratnim zločinima na Balkanu. Nakon toga je Simon Wiesenthal, utemeljitelj specijalnog centra za traganje za nacističkim zločincima koji je po njemu dobio ime, zatražio ostavku Kurta Waldheima. No on je ostao na dužnosti, iako kritika nikada nije utihnula. Ta afera je razotkrila da se Austrija nije suočila s vlastitom nacionalsocijalističkom prošlošću. Sporni predsjednik države je polarizirao društvo i tako djelovao kao katalizator za javnu diskusiju o mitu o žrtvi.

Pritisak izvana i iznutra

U Austriji je malo po malo jačalo političko uvjerenje da priznavanje i analiziranje nepravde počinjene u Trećem Rajhu mora biti dio državnog rezona jedne europske države. Važna prekretnica je bio govor austrijskog kancelara Franza Vranitzkyja 1991., u kojem je u parlamentu priznao sukrivnju Austrijanki i Austrijanaca u Drugom svjetskom ratu i za njegove posljedice.

Za temeljito razjašnjavanje pljačke židovskog vlasništva 1998. je osnovana posebna komisija, koja je 2003. predočila opsežan izvještaj. Diskusije unutar zemlje bile su za taj proces isto toliko važne kao i pritisak izvana.

To je posebno teško padalo desno orijentiranoj stranci FPÖ, koja je između 2000. i 2005. te 2017. i 2019. sudjelovala u vladi. Njezini su političari uvijek iznova imali antisemitske ispade. „U međuvremenu je FPÖ promijenio strategiju", komentirala je povjesničarka Heidemarie Uhl.

Općenito gledajući, očita je politička volja za suočavanje, posebno prošlih godina, ali velike izazove predstavlja prodiranje u duboke slojeve društva. „Ondje gdje postoje emocionalne veze između generacija mogu nastati velike napetosti između nacionalnog izjašnjavanja za suočavanje s prošlošću i osobnih ili institucionalnih djela", kaže povjesničarka Uhl.

Udaljavanje i približavanje

Austrijska izložba u spomen-području Auschwitz-Birkenau, na kojoj se radilo deset godina, nosi naziv „Udaljavanje". To ne upućuje samo na zemljopisnu udaljenost između Austrije i Auschwitza, nego prije svega na to kako su Židovi udaljavani iz društva, deportirani, zaboravljeni i ubijani.

„Izložba je važan znak da se Austrija suočila sa svojom prošlošću", smatra Uhl. No po njezinom mišljenju, glavna zadaća ostaje da se to sjećanje uvijek iznova dovodi u središte pozornosti društva.

„Govoreći riječima njemačkog povjesničara Volkharda Kniggea: To vrijeme mora ostati iritacija. Za svaku generaciju iznova." Taj apel mora jednako vrijediti i za Njemačku i za Austriju.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu