Atef Abu Saif jedva skriva svoje ogorčenje. Izraelska vojska, kaže palestinski pisac za DW, uništila je ne samo domove, već i cijelu kulturu. Pisanjem želi spasiti ono što se još može spasiti. Ali što se može spasiti kada ostanu samo ruševine i pepeo? Sve što ostaje, kaže Abu Saif, je sjećanje, samo opisi iz njegovog i pera drugih autora.

Atef Abu Saif jedan je od najpoznatijih palestinskih pisaca, vjerojatno i zato što je od 2019. do 2024. bio ministar kulture u Palestinskoj upravi i glasnogovornik stranke Fatah u Ramallahu. Rođen je u Jabaliji na sjeveruPojasa Gaze, u bivšem izbjegličkom kampu. On i njegova obitelj preselili su se na Zapadnu obalu nakon što je on preuzeo svoju političku dužnost.

Tog 7. listopada 2023., na dan kada su Hamasovi borci ušli u Izrael i izveli teroristički napad, kada su ubili ili uzeli za taoce stotine civila, Atef Abu Saif je posjetio Pojas Gaze sa svojim sinom. I za razliku od prethodnih ratova, ovaj put se nakon početka izraelskih napada u Gazi jako bojao za život svog najmlađeg sina, a i svoj vlastiti život.

Tek nakon gotovo tri mjeseca patnje i razaranja, ubijenih članova njegove obitelji pa i nakon što je i sam bio ranjen, bilo mu je dopušteno da napusti Pojas Gaze sa sinom. Prošle godine objavio je knjigu o tom vremenu: "Ne gledaj lijevo: dnevnik genocida", dokument užasa, a ujedno i dokument kojim pokušava umiriti samog sebe. Otkako je napustio Pojas Gaze, Abu Saif se selio s mjesta na mjesto. "Ne živim", kaže, "ja postojim." Ali kao pisac osjeća dužnost svjedočiti. Ispričati priče svih žrtava koje bi inače bile zaboravljene.

„Još nije gotovo"

Njemačka novinarka i autorica Sarah Levy živi u blizini Tel Aviva. Židovka se osjeća dužnom nastaviti pisati i demonstrirati protiv vlade koju optužuje da želi učiniti „zemlju manje demokratskom". Levy je u Frankfurtu predstavila svoju novu knjigu „Nijedna druga zemlja. Bilješke iz Izraela", u kojoj opisuje kako se ta zemlja promijenila nakon 7. listopada 2023. i pod Netanyahuovom vladom.

Sarah Levy je emigrirala iz Njemačke u Izrael 2019. godine, udana je za Izraelca i majka je trogodišnjeg sina koji je više od pola života proveo u ratu. Noćna bombardiranja redovito su ga budila iz sna.

No Sarah Levy uvijek uspoređuje situaciju svoje obitelji sa situacijom ljudi u Pojasu Gaze, vidi pritom njihovu patnju i njihove smrti. I shvaća da je u tome prilično sama: „Imala sam dosta liberalnih, židovskih prijatelja koji su se radikalizirali i dehumanizirali Palestince." Od njegovog osnutka, sam opstanak Izraela bio je ugrožen, to je dovelo do prevladavajućeg stava među mnogima, kaže ona: „Ne želim čuti o patnji drugih." Sada je na snazi primirje, a preživjeli taoci su se vratili u Izrael. „Mir je ujedno i želja da se prestane mrziti", kaže Levy, „i bojim se da smo još daleko od toga."

„Gdje su knjige, tu je mir"

Godina rođenja Mahmouda Mune bila je godina kada je njegov otac otvorio „Obrazovnu knjižaru" u istočnom Jeruzalemu, kojoj sada pripadaju još dva druga dućana. Njima sada upravljaju Mahmoud i njegova obitelj. Knjižare su specijalizirane za palestinsku kulturu i povijest, Jeruzalem i sukob na Bliskom istoku.

To su knjige koje ponekad otkrivaju neugodne istine, i to im je namjera. Mahmoud Muna očajnički želi da ljudi propituju narative, da se obrazuju o povijesti, ali i da budu inspirirani da zamisle novu, drugačiju budućnost. „Gdje su knjige, tu je mir", uvijek je govorio njegov otac, kaže nam Mahmoud Muna. I dodaje: „Naše knjižare su mjesta gdje se ljudi još uvijek mogu sastati."

Muna je poznat kao "Jeruzalemski knjižar", a međunarodnu pomutnju izazvala je racija izraelske policije u dvije njegove knjižare u veljači 2025. Tada je policija pritvorila njega i njegovog nećaka. Pušteni su nakon dvije noći, a optužba za poticanje na terorizam je odbačena. Brine li ga sve to?

Muna ne želi dalje o tome govoriti. Na panelima Sajma knjiga u Frankfurtu radije govori o svojoj viziji pomaganja ljudima da bolje razumiju svijet. Govori i o djelu "Zora u Gazi: priče o životu i kulturi Palestine": To je djelo u kojem on, zajedno s drugim urednicima, daje priliku više od 100 ljudi iz Pojasa Gaze da ispričaju svoje priče - o životu prije i tijekom rata. Priče iz svakodnevnog života u kojem se povremeno može vidjeti i tračak nade.

„Posljednje dvije godine bile su užasne"

Sigalit Gelfand vodi „Izraelski institut za hebrejsku književnost" u Tel Avivu, koji od 1962. sredstvima poreznih obveznika radi na promicanju prijevoda izraelskih autora na druge jezike. Ima štand u jednoj od međunarodnih izložbenih dvorana Sajma knjiga, a organizira i nekoliko događaja s izraelskim autorima. Ove godine Institut također popunjava prazninu, jer niti jedan izdavač iz Izraela nije došao na Frankfurtski sajam knjiga 2025. Zbog rata u Gazi, bilo je međunarodnih poziva izdavačima diljem svijeta da bojkotiraju Sajam knjiga zbog njemačke politike prema Izraelu. Ali samo su Izraelci ostali kod kuće.

Posljednje dvije godine, kaže Gelfand, bile su užasne. Rastući antisemitizam diljem svijeta, isključenje s kulturnih događaja. Jednom kolegi je, kaže, bio povučen poziv na jedan festivala, a strani izdavači reagirali su oprezno tijekom pregovora. Ali u konačnici, uvijek je pomoglo voditi izravne, direktne razgovore, uspostaviti kontakte i tražiti dijalog, kaže Gelfand.

Možda će objavljivanje pokoje knjige biti odgođeno, ali općenito gledajući, Sigalit Gelfand je optimistična. Prošli mjesec pozvala je međunarodne izdavače na razgovore u Tel Aviv. Prisustvovalo je dvadeset i petero ljudi, a izraelski tisak je s radošću proslavio taj čin. Sada se ona nada da će se primirje održati, da će mržnja prestati. Da se može vratiti nešto poput normalnosti.

To je vjerojatno ono što svi žele, i Palestinci i Izraelci. Ali još je dug put do toga.