Vojna misija koja se sada završava u Avganistanu, samo na početku je bila isključivo borba protiv terorizma, a onda je postala mnogo više. Trebalo je da napaćenoj zemlji brzo donese i demokratiju, ljudska prava, obrazovanje za sve i blagostanje. Upravo su Nijemcima, koji su tradicionalno kritični prema vojnim intervencijama, bili potrebni ti „viši ciljevi“ kao opravdanje za njihovo učešće. Nema sumnje da su to plemeniti ciljevi.

Ali ideja izvoza demokratije je zakazala, ne samo u Avganistanu, već generalno. Uprkos vladi koju podržava Zapad i koja kontroliše sve manju teritoriju, Avganistan spada u zemlje sa najvećom korupcijom na svijetu. I po svemu sudeći, islamistički talibani će se uskoro vratiti na vlast, u najmanju ruku kao dio buduće vlade ili će se nametnuti silom kao jedini vladari. Skoro 20 godina mukotrpne „izgradnje nacije" – sve uzalud!

Kina je postala alternativni model

Avganistan nije jedini primjer. Američki predsjednik Džordž Buš mlađi, posle američke vojne intervencije u Iraku 2003, nije htio samo da oslobodi zemlju od diktatora Sadama Huseina i da mu uzme njegovo (nepostojeće) oružje za masovno uništavanje, već i da zemlji donese zapadne vrijednosti. Niko danas ne tvrdi da je ta namjera makar približno urodila plodom. 

Kinu nisu htjeli promijeniti vojnom intervencijom, već trgovinom. Upravo u Njemačkoj se dugo vjerovalo da će povećana razmjena naposletku demokratizovati ogromnu zemlju i učiniti je zgodnijim partnerom na svjetskoj političkoj pozornici.

Ovde je rezultat još skromniji. Ne samo da se Kina razvijala u suprotnom pravcu, postajući sve autoritarnija na unutrašnjem i sve agresivnija na spoljašnjem planu, već su mnoge zemlje počele oponašati taj model kao suprotnost zapadnom društvenom modelu.

Bajden neće intervenciju nekoliko generacija

Iz svega toga se moraju izvući konsekvence. U Avganistanu se jednom postavilo pitanje da li NATO mora na neodređeno vrijeme obezbijediti postignuto. Na kraju su Amerikanci dali odričan odgovor i time iznudili povlačenje trupa svih svojih saveznika.

Nije samo prethodni predsjednik Donald Tramp htio da okonča taj „vječni rat". I njegov nasljednik Džo Bajden nedavno je u Kongresu rekao da intervencija nije zamišljana kao „višegeneracijski projekat“. Tako su dva veoma različita američka predsjednika pragmatično stavila do znanja da je vojni cilj suzbijanja terorizma postignut – i da ih ostalo više ne interesuje.

Podstaći dobru vladavinu

Njemački ministar spoljnih poslova Hajko Mas sada polaže nade u finansijske podsticaje kako bi se u Avganistanu i ubuduće obezbijedilo željeno ponašanje. Pomoć u razvoju će biti pružena samo onoliko koliko bude napretka u izgradnji mira, u očuvanju demokratije i vladavine prava, u suzbijanju korupcije i poštovanju ljudskih prava. Takvi uslovi se mogu postaviti, ali ne treba gajiti iluzije. Jer sa zapadnim vrijednostima, probleme ima i relativno moderno orijentisana vlada predsjednika Ašrafa Ganija.

Povezivanje razvojne pomoći s dobrom vladavinom je metoda koju njemačka Vlada u međuvremenu primjenjuje širom svijeta. To je, naravno, mnogo bolje nego davati novac državama bez postavljanja pitanja. Ali trebalo bi da Zapad, najkasnije poslije Avganistana, bude izliječen od naivne zamisli da može vojnim sredstvima sopstveni sistem u potpunosti eksportovati u druge zemlje.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu