1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
PolitikaTurska

Babo Erdogan (ne)će pobijediti

Zorica Ilić
12. maj 2023

U kojem će pravcu krenuti Turska, pitanje je koje se postavlja na Zapadu uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora u toj zemlji. Naša novinarka piše o svojim zapažanjima tokom boravka u Istanbulu.

Turski predsjednik Redžep Taib ErdoganFoto: Turkish Presidency/XinHua/dpa/picture alliance

„Connecting flights Moscow, Ankara. Connecting flights Moscow, Ankara", ponavlja službenik aerodroma dok pokazuje rukom na moju desnu stranu.

„A, da, odavdje je moguće letjeti za Moskvu“, razmišljam dok skrećem u lijevu traku. Prvi znak političkih razlika već je tu.

Dobro došli kući, čitam na aerodromu u Istanbulu. Metropola na Bosforu nije moj dom, ali jeste za većinu Turaka koji su putovali sa mnom iz Njemačke. Za njih je to dom - bez obzira što u Njemačkoj žive, neki od njih i generacijama.

A u Istanbulu nije potrebno mnogo da bi se primijetilo: u jeku je predizborna kampanja za predsjedničke i parlamentarne izbore. Na bilbordima su dominanta dva lica: Redžep Taib Erdogan, aktualni predsjednik Turske, i Kemal Kilicdaroglu, kandidat najvećeg opozicionog saveza. 

Povijesni pad lire

„Erdogan? Erdogan, baba!“, kaže vozač taxija dok stavlja desnu ruku na srce, odgovarajući na moje pitanje o aktualnom predsjedniku. On je bez sumnje veliki poštovatelj Redžepa Taiba Erdogana. 

Auto je u prilično lošem stanju, nema klime, prozori su širom otvoreni. Vožnja, od Trga Taksim do Sirkecija, košta po pet eura za svakog od nas troje. Nudimo mu turske lire, ali on kaže da želi eure. 

Ne čudi. Lira je samo nekoliko dana prije pala na najnižu razinu u povijesti od uvođenja nove turske lire u januaru 2005. godine. Bilo je to manje od mjesec dana prije predstojećih izbora (14.5.2023.), koje je britanski Economist proglasio najvažnijim u ovoj godini, a njemački mediji sudbonosnim za Tursku.

Erdoganove pristalice u IstanbuluFoto: Jeff J Mitchell/Getty Images

Teška ekonomska situacija u Turskoj je jedan od razloga zbog kojeg brojni analitičari na Zapadu smatraju da bi aktualni predsjednik Redžep Taib Erdogan mogao izgubiti ove izbore. Poznavateljica turskih prilika, kolumnistkinja Washington Post-a Asli Ajdintasbas je, u nedavno objavljenom tekstu za washingtonski Brookings Institution, napisala kako su od velikog broja sugovornika, koje je srela u Istanbulu, samo dvije osobe rekle da će Erdogan dobiti izbore.

Kako li sam ja odmah naišla na velikog Erdoganovog obožavatelja, pitam se dok prikupljam prve dojmove o Istanbulu u predvečerje izbora.

Sporna gradnja

Još jedan od razloga za mogući Erdoganov poraz, koji zapadni mediji često navode, su posljedice zemljotresa koji je pogodio Tursku u februaru ove godine i nakon toga više nego ikada otvorio pitanje ispravne gradnje ne samo u pogođenim područjima, već u cijeloj zemlji.

„Gradilište Istanbul“, pisao je Le Monde diplomatique o tome da u metropoli na Bosforu bivaju sanirane cijele stambene četvrti kako bi se učinile otpornim na zemljotres. Tekst je objavljen prije dvije godine, što će reći prije ovogodišnjeg zemljotresa. „48.000 zgrada bi se moglo srušiti", pisao je tada Le Mond o Istanbulu. Svaka peta zgrada bi, prema istom izvoru, bila nepodesna za stanovanje. Eksperti naime predviđaju da bi se u skoroj budućnosti u Istanbulu ili okolini mogao dogoditi zemljotres jačine sedam ili više stepeni. Stoga je gradnja na zemljotres otpornih građevina doslovno utrka s vremenom.

No pogled na brojne kuće u Istanbulu, od kojih su brojne bez sumnje novijeg doba, otvara jedno pitanje: Ko je dozvolio ovakvu gradnju? Za one koji poznaju prilike u Turskoj i znaju u čijoj je nadležnosti gradnja odgovor je naravno jasan.

Misao, koja mi se nedvojbeno nameće pri pogledu na neke od kuća na području Istanbula, je pak strašna: „Ovo će se srušiti kao kula od karata“. 

Aja Sofija iz vremena dok je bila muzej (arhivska fotogafija)Foto: picture-alliance/Geisler-Fotopress

Erdogan vs Ataturk

No zemljotresima već stoljećima (zahvaljajući i ispravnoj gradnji) prkosi arhitektonsko čudo svoga doba, jedan od simbola grada, na koji bi se i u kontekstu aktualnih izbora također moglo gledati iz simboličnog ugla: Aja Sofija. Crkva, koju je u džamiju pretvorio sultan Mehmed II Osvajač nakon zauzimanja Konstantinopolja, a otac moderne Turske Mustafa Kemal Ataturk pretvorio u muzej. No Erdoganovom odlukom muzej je prije tri godine ponovo pretvoren u džamiju, uglavnom na negodovanje međunarodnih aktera, uključujući i UNESCO. 

I dok Erdogan, koji je na čelu Turske 21 godinu, na Zapadu slovi kao jedna od najvažnijih političkih ličnosti u zemlji nakon oca moderne Turske - Ataturka, Aja Sofija bi svakako za prosječnog posjetitelja Istanbula mogla biti jedan od simbola Erdoganovog kursa promjena u odnosu na Ataturka

Aja Sofija nakon što je ponovo pretvorena u džamiju Foto: Zorica Ilic/DW

Ono što Europljani žele čuti

Iz Ataturkove Republikanske narodne partije pak dolazi kandidat opozicije za predsjednika i Erdoganov najozbiljniji protivnik Kemal Kilicdaroglu. Predizborna pjesma, koja se glasno pušta sa Kilicdarogluevih štandova u Istanbulu, je dinamična i lako ulazi u uši. „It is catchy", rekli bi na engleskom. A „catchy" za Europljane ili možda samo „cathier“ je ono što opozicioni kandidat poručuje kada obećava povratak prozapadne politike.

Nema sumnje da bi, prema izvještavanju skoro svih zapadnih medija, Zapad na čelu Turske radije želio vidjeti opozicionog kandidata Kilicdaroglua. No dobri poznavatelji prilika upozoravaju da ne znači da bi do poboljšanja odnosa moglo doći na svim poljima. Kilicidaroglu je, između ostalog, najavio povratak Sirijaca iz Turske u njihovu zemlju, te preispitivanje sporazuma sa EU o zadržavanju izbjeglica u toj zemlji.  

O Sirijcima razmišljam dok kupujem turske slatkiše na Velikom bazaru u Istanbulu. Prodavač je, kako kaže, iz Sirije ovdje došao prije dvije godine. Dok me nakon toga vodi ka svom rođaku, govori kako se ne želi vratiti u Siriju, žali se na sirijskog vlastodršca Bašara al Asada i ponavlja kliše koji je dobro poznat o tome kako Asad ubija vlastiti narod.

U prodavnici kod njegovog rođaka iz Sirije pažnju mi privlače tri Ruskinje. Glasne su, dobro raspoložene i očiglednoj namjeravaju pazariti. Kupuju, u skladu sa klišeom, kožne jakne. „350 eura za dvije“, kaže mi drugi Sirijac spuštajući cijenu već peti put, pokušavajući tako napraviti kupca od mene. Odbijam jer kupac nisam ni mislila biti, već su me samo zanimale cijene. I dok izlazim razmišljam: „Nisu li ove cijene ipak previše za rusku srednju klasu!?

A ruske turiste, zahvaljujući i aktualnoj poziciji Ankare prema Rusiji, srećem na svakom koraku u Istanbulu. I ne, nije riječ o Rusima više klase, koji se mogu susresti u Dubaiju, već o sasvim običnim ljudima. „Zdravstvujte,“ pozdravio me je inače nemali broj trgovaca u Istanbulu misleći upravo da sam Ruskinja.

U samom gradu je doduše moguće vidjeti poneku ukrajinsku zastavu, ali za prosječnog čovjeka koji živi u nekom od njemačkih gradova rat u Ukrajini se ovdje, ma kako to moglo zvučati, čini daljim nego u Njemačkoj. Barem simbolično. 

Borba za svaki glas je bitna - Punkt predsjedničkog kandidata Kemala KilicdarogluaFoto: Zorica Ilic/DW

„Allah nas je spasio"

No jedan drugi rat je još uvijek prisutan u srcu jednog od mojih sugovornika u Istanbulu.

Oči su mu pune suza dok ponavlja: „Allah. Allah nas je spasio. Allah nas je spasio“. U kasnim je sedamdesetim godinama, rođen je u Turskoj, davno je njegov deda napustio Bosnu, bosanski govori vrlo slabo, BiH je posjetio tokom rata. Tačnije, tada ju je više puta posjećivao. S jednim ciljem: pružiti pomoć za odbranu. Dok govori o nekim vrlo poznatim političkim ličnostima tog doba i svojoj suradnji s njima, ne skriva ponos zbog pružanja pomoći BiH. Zvanično za medije ne želi govoriti.

"Koje su zemlje, prema Vašim saznanjima, pomogle Bosni tada", pitam ga i dobijam brzi odgovor, bez imalo promišljanja: „Turska, Iran i Saudijska Arabija, ali Saudijska Arabija u novcu". Ponavlja posebno naglašavajući drugi dio: „Saudijska Arabija u novcu.“

Dok teče njegova priča o ratu u Bosni, spuštam pogled na dnevne novine. Na naslovnici je aktualni turski predsjednik pa koristim priliku da odglumim spontani prelazak na temu o izborima. „Ko će pobijediti", pitam. „Ja se nadam i želim da to bude Erdogan", odgovara.

„Je li Erdogan istinski prijatelj Bosne“, pitam ga i dobijam ponovo jasan odgovor, koji uostalom dijeli i veliki broj Bošnjaka u BiH: „Jeste“, kaže uskraćujući me za odgovor na pitanje na koji način je Erdogan pomogao. „On je mnogo uradio za Bosnu“, kaže mi ubijeđeno Bošnjak, čiji je deda davno napustio Bosnu, koji u Bosni nikada nije živio, ali je očigledno svim srcem smatra svojom. 

Između punktova predsjedničkih kandidata Erdogana (l) i Kilicdaroglua (d) je tek nekoliko metara razmakaFoto: Zorica Ilic/DW

Njemački Turci

Čudno je to sa domovinama, ponekad mjesto rođenja ne znači ništa ili znači vrlo malo. „Ja sam rođen u Nuenbergu“, kaže mi prodavač na Egipatskom bazaru nakon što je čuo da živim u Njemačkoj. „Završio sam mašinstvo, ali uzalud. Moj deda je vodio ovu radnju i ja sam se vratio u Istanbul i preuzeo posao“, govori mi na perfektnom njemačkom. „Nedostaje li Vam Njemačka“, pitam ga. „Ah, sada sam tu“, odgovara.

U zemlji njegovog rođenja – Njemačkoj – pravo glasa na turskim izborima ima oko 1,5 miliona glasača. Na posljednjim izborima, 2018. godine, aktualni predsjednik Redžep Taib Erdogan, je osvojio 65 posto glasova, u samoj Turskoj je tada dobio 53 posto. Ni na ovim izborima, prema procjenama stručnjaka, njegov glavni protukandidat među Turcima u Njemačkoj nema puno šansi. Jedan od razloga za to je, prema mišljenju eksperata, taj što se ni veliki broj Turaka treće generacije u Njemačkoj ne osjeća prihvaćenim u ovom društvu. „Erdogan im daje emocionalnu vezu sa Turskom“, kažu stručnjaci.

Ne stoji uzalud na jednom od istanbulskih aerodroma: Dobro došli kući.

Prije mog povratka kući, posljednjeg dana boravka, Istanbul je okupan suncem. Čuveni most Galata je zatvoren za saobraćaj, baš kao sve okolne ulice. U gradu je te nedjelje maraton, a nakon toga derbi Bešiktaš-Galatasaraj. Već u jutarnjim satima na ulicama je mnoštvo ljudi, prilika je to koju ne propušta ni jedan od izbornih štabova dvojice najjačih predsjedničkih kandidata. Između njihovih punktova, smještenih tik pored mosta Galate, je tek nekoliko metara razmaka, kao uostalom i u drugim dijelovima Istanbula. 

Ulica Istiklal, koju nazivaju i srcem Istanbula, ukrašena zastavicama Republikanske narodne stranke i njenog osnivača Mustafe Kemala Ataturka Foto: Zorica Ilic/DW

Dok zapadni mediji komentiraju da Turska na ovim izborima odlučuje o ključnom pitanju za zemlju birajući između sekularne, demokratske republike i islamske, bliskoistočne, odgovor na pitanje ko će biti novi predsjednik imaju samo turski birači. I to u godini kada se obilježava stotinu godina postojanja moderne Turske, čijeg tvorca (ipak) još uvijek slave u Istanbulu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu