U važnesirovine,koje Njemačka uvozi spadaju bakar, litijum i takozvani rijetki metali (REE) – skandijum, cerijum, prometijum, terbijum i tulijum, kao i dvanaest drugih elemenata. Ti rijetki metali uopšte nisu toliko rijetki (najređi, tulijum, je češći od zlata), ali se rijetko nalaze u količinama koje rudarstvo čine ekonomski isplativim.

Studija koju su prošle sedmice objavili konsultantska kuća IW Consult i institut Fraunhofer ISI u ime KfW Research (podružnice KfW banke u vlasništvu njemačke države) bavi se tim uvozom i ispituje njegov značaj za stvaranje vrijednosti i zaposlenost u Njemačkoj. Studija detaljno razmatra bakar, litijum i rijetke metale, jer su odlučujući za ključne i buduće tehnologije.

Prema toj studiji, skoro trećina bruto dodate vrijednosti u proizvodnom sektoru zavisi od proizvodnje robe koja sadrži bakar. Desetina dodate vrijednosti dolazi od proizvodnje robe koja sadrži litijum, a 22 procenta od robe koja sadrži rijetke metale. Posebno su zavisni proizvođači automobila i njihovi dobavljači, kao i proizvođači električnih, elektronskih i optičkih proizvoda.

Zemlje bogate sirovinama imaju veliku tržišnu moć

Uz zavisnost od uvoza tu je i činjenica da tržištem sirovina dominira samo nekoliko izvoznika koji imaju veliku tržišnu moć. Najveća nalazišta rijetkih metala nalaze se u Kini. Nalazišta na Grenlandu, u Kanadi i Švedskoj još uvijek nisu dovoljno istražena i stoga se ne mogu kvantifikovati.

Gotovo trećina njemačkog uvoza litijuma i 19 odsto bakra i rijetkih metala smatra se rizičnim. Kada su u pitanju litijum i rijetki metali, tri najveća lifernata imaju tržišni udio od preko 80 odsto. Posebno važni za njemačko tržište su – Rusija za metale bakra i Čile za litijum karbonat, jer 72 odsto dolazi odatle. Kada je riječ o uvozu rijetkih metala, Njemačka uvozi 84 odsto svojih potreba iz Kine i taj visok stepen zavisnost će još dugo da traje. 

Zavisnost gora nego od ruskog gasa

Matijas Vahter, šef odjeljenja u Savezu njemačke industrije (BDI) za DW kaže: „Zavisnost od mnogih neenergetskih sirovina iz Kine je već veća nego što je bila od gasa iz Rusije."

Uvoz rudarskih, rafinerijskih i trgovačkih proizvoda, na primjer, povezan je s „najvećim nivoom rizika". Ono što je rizično je, „ne toliko fizička dostupnost sirovina, koliko njihova koncentracija u eksploataciji, a posebno u daljoj preradi u Kini. To čini ranjivim i otvorenim za ucjene. Kontrolom izvoza nekih retkih metala, Kina je već pokazala da može da zavrće slavinu tamo gdje joj odgovara."

Kornelijus Ber, viši konsultant na Institutu za njemačku ekonomiju u Kelnu (čija je podružnica IW Consult jedan od autora studije), ukazuje za DW na sirovine za kojima će potražnja vjerovatno biti sve veća: „Na primjer, litijum za proizvodnju baterija." On takođe potvrđuje strahovanja Matijasa Vahtera: „Još jedan faktor rizika jeste visoka koncentracija na pojedine zemlje ako one istovremeno prijete strateškim trgovinskim ograničenjima – na primjer kada se radi o galijumu, germanijumu ili grafitu, koji se uglavnom uvoze iz Kine."

Prema Vahteru, prekidi isporuka „još nisu na kritičnom nivou", ali „nema govora" o pouzdanim lancima snabdijevanja. Trenutno Huti pobunjenici „pokazuju svijetu koliko je krhka globalna trgovina".

Kornelijus Ber takođe ukazuje na političke rizike. Na primjer, „trgovinski sporovi između Kine i SAD, ali i Kine i Evropske unije. Oni dovode do međusobnih ograničenja izvoza ili bar prijetnji takvim ograničenjima." 

Šta da se radi

„Sigurnost snabdijevanja sirovinama zahtijeva razmatranje čitavog lanca – od rudarstva, do uvezenog poluproizvoda." To je zaključak do kojeg je došla Frici Keler-Gejb, glavna ekonomistkinja KfW-a, banke koja je naručila studiju. „Održivo snabdijevanje sirovinama sada isprva stvara troškove, ali je preduslov za oblikovanje zelene i digitalne transformacije."

„Ne treba da se zavaravamo: smanjenje zavisnosti i izgradnja veće otpornosti se ne dešava preko noći", kaže Matijas Vahter. Ono što je ključno jeste „diverzifikacija i razvoj novih kapaciteta. Jačanje domaće proizvodnje je dio rješenja. Suprotno široko uvreženom mišljenju, Njemačka je veoma bogata mnogim sirovinama."

Kornelijus Ber upozorava da Njemačka mora da preduzme mjere „diverzifikacijom zemalja iz kojih uvozi, zamjenom kritičnih sirovina, proširenjem sopstvenih resursa i jačanjem reciklaže. Preduslov za to su pogodni lokacijski uslovi (npr. troškovi energije) i prihvaćenost među stanovništvom."

Da, a šta ako ne?

Matijas Vehter poziva na šire pozicioniranje njemačke privrede: „Loša diversifikacija lanaca snabdijevanja sirovinama ugrožava Njemačku. Mada se moguće ekonomske posljedice najgoreg scenarija ne mogu ozbiljno izmjeriti, može se reći da bi Njemačka kao industrijska lokacija, a samim tim i njeno blagostanje, bili masivno ugroženi. Jer, bez sirovina industrijska preduzeća ne mogu da rade i nećemo ostvariti svoje klimatske ciljeve."

„Bez pristupa sirovinama, postoji rizik da u Njemačkoj neće biti moguća odgovarajuća industrijska proizvodnja", kaže Kornelijus Ber i daje konkretan primjer: „Bez pristupa litijumu nema proizvodnje baterija. Baterije bi morale da se uvoze. Ako ne mogu da se uvoze, ne mogu se praviti električni automobili. A to bi značilo gubitak u industriji, kako stvaranja vrijednosti tako i radnih mjesta."