Subota je uveče u jednom od mnogobrojnih bečkih muzičkih klubova, a u ovom večeras gostuje jedan trubački sastav iz Rumunije. Na bini brojimo dvanaest trubača i jednog dobošara i austrijska publika je oduševljena - kako samim prizorom, tako i živim ritmovima. „Muzika je strašno emocionalna a muzičari su doista virtuozi“, kaže tako jedna studentica etnologije, a njen drug dodaje: „Muzika je jako direktna i osjećajna, jedostavno vas tjera na ples. Ali to je i dobro, ovome će gradu malo više plesa i malo više života sigurno dobro doći!“

Nastup sastava Fanfare Ciocarlia u bečkom klubu „Szene“ izaziva euforiju – potpuno identičnu atmosferu zatičemo medjutim i na drugom dijelu grada u klubu „Schikaneder“; jednoj od 10 lokacija na kojima se ove subote dešavaju takozvane balkanske zabave - što god ovakav naziv zapravo trebao da znači.

Balkan - usred Beča

„Ovamo dolazim jer se samo ovdje potpuno opustim“, objašnjava svoje veselje Sven, student informatike „balkanska muzika, ova atmosfera i po jedna rakija zaista su izvrsna kombinacija“, smije se Sven, i iako je scena koja slijedi – naime ukrštanje ruku i ispijanje spomenute rakije – prizor koji više asocira na jednu zabačenu balkansku kafanu nego na jedan renomirani klub u Beču – pogled kroz prozor nas uvjerava da smo zaista u glavnom gradu Austrije.

Balkanska groznica odavno je već zahvatila i ovaj dio Evrope i po svemu sudeći još ga dugo neće napustiti - a sve je počelo sa filmovima Emira Kusturice objašnjava smijući se Kristina Demires, vlasnica kluba, očigledno zadovoljna večerašnjim brojem posjetilaca: „Ti filmovi su nas upoznali sa tom vrstom muzike“, objašnjava Kristina, zatim smo zavoljeli te ritmove i te ljude - a danas na ovakvim dešavanjima mnogi zaboravljaju stres koji im stvara posao kojim se bave.“

Preko Balkana do vlastite tradicije

Tako to vidi vlasnica ovog popularnog kluba, a diskdžokej Thomas Divis, koji večeras ima pune ruke posla, za oduševljenje austrijanaca balkanskom muzikom ima još jedno objašnjenje.

„Svaka identifikacija sa našom narodnom muzikom kod nas je nakon drugog svjetskog rata značila identifikaciju sa nacističkim režimom. Tako da su u Austriji od toga svi doslovno bježali. Porastom interesovanja za balkansku muziku raste interes i za našu narodnu muziku. Odnos prema Balkanu omogućio nam je dakle da se ponovo otvorimo i prema vlastitoj narodnoj muzici i to je oslobodnjenje na kojem balkanskim trubama trebamo biti zahvalni, smješka se muzikolog i popularni DJ Thomas Divis.

Bilo kako bilo balkanski muzički trend u Beču je više nego evidentan i sreću je donio kako vlasnicima klubova i muzičarima iz cijele Jugoistočne Evrope tako i muzičarima iz bivše Jugoslavije koji žive i rade u Austriji. Tako su na primjer Moša Šišić i njegov Gypsy Express prije tri godine bili gotovo nepoznati, danas, objašnjava Moša, jedva da se stignu odazvati svim pozivima za nastupe. A sve je počelo, jasno je, filmovima Emira Kusturice.

"Švabi traže da im sviram Đurđevdan"

„Mnogo je dobro što je on tu ubacio te trubačke instrumente“, kaže Moša „jer prvo, ja sam isto to voleo da sviram a drugo video sam da ljudi to prihvate. Ja sviram, znate, a Švabi traže da im sviram Đurđevdan! Mnogo je dobro to bre!“

Što je Moša razumije se i svirao te uskoro promijenio i repertoar i stil i koncentrisao se, kako kaže, isključivo na želje publike. Svirku na violini dopunio je elementima karakterističnim za duvačke instrumente. Obradi trubačkih elemenata uslijedio je onda porast broja posjetilaca Mošinih nastupa – a na nedavnoj promociji svog prvog albuma Moša je ugostio preko 1000 ljudi; za njega kaže uspjeh o kom je ranije samo mogao da sanja.

Moša medjutim nije bio jedini koji je prateći novi etno trend pratio i zakon tržišta, tako je u Beču broj balkanskih etno-sastava rastao iz dana u dan, gostovanja trubača iz Rumunije, Bugarske ili Srbije postali su svakodnevica, a festivale i takozvane balkanske zabave postalo je prosto nemoguće prebrojati. I bilo je samo pitanje vremena kada će se desiti revolt onih koji nisu željei biti strpani u balkanski etno-koš, i to samo zato jer su porijeklom iz tog dijela Evrope. Jedan od takvih je novosađanin Nenad Stankov, kreativni vođa benda DeVibroluxe.

Njegova muzika bazira se na soul-u i funk-u, objašnjava Stankov, trubači, violine i harmonike nikad ga nisu interesovali, a cijeli etno-trend, kaže Stankov asocira ga na neka davnija i lošija vremena.

„Pa na neko Znanje-Imanje! Znaš one emisije, sećaš se? Te trube i to,... uvek me to asociralo na neki socrealistički fazon, onda na one priredbe, uvek je bilo neko uskraćivanje sloboda, ajde da tako kažem.“

Muzika za urbanu publiku

Mada po mnogima važna protuteža u bečkom svijetu muzike, Stankov objašnjava kako u cijeloj priči zapravo ne želi igrati posebno odgovornu ulogu. Njegova muzika ima jednostavno druge ciljeve, kaže Nenad Stankov.

„Taj bend ima jednu jako jednostavnu poruku a to je da hoćemo da se dobro provedemo. A sad, da li ja branim nečiji obraz, šta ja znam.. ja samo pokušavam da se bavim onim čim hocu, da ne pravim puno kompromisa i to je sve!“, zaključuje Stankov.

Iako Stankov cijeloj priči pristupa prilično nonšalantno, pojavljivanje njegovog benda u Beču desilo se ipak, čini se, u pravom trenutku! Baš onda kada je mladjoj i prije svega urbanoj publici iz bivše zajedničke države, tog nekog balkanskog fazona, kako kažu, bila već puna kapa.

„Zato što mi nismo odrasli na tom balkanizmu. A DeVirboluxe je neka alternativa tom cijelom balkanizmu, tim trubama! Mislim, mi smo odrasli na Disciplini kicme na Sarlu, a ne na tome!“

I upravo se ovaj mladji naraštaj želi suprotstaviti balkanizaciji bečke muzičke scene. Tako i Igor Šarkanović, osnivač grupe Fijaker i student ekonomije, priča kako je prisutnost naše izvorne muzike u Beču važna - i za naše ljude i za predstavljanje naše kulture. Ono što nije dobro, kaže Igor, je činjenica da se stereotip o balkanskoj muzici trenutno svodi na romske trube, razbijanje čaša i plesanje po stolovima.

„Sve što dolazi sa Balkana, to ti je ovdje cool“, kaže Igor i dodaje: „Tako sam ja barem to skont`o! A truba ima taj jak taj neki ton, baš te onako derne u mozak, da tako kažem. I onako brzo naloži masu, prouzrokuje neke druge emocije, vuče te da skačeš!“

Medjutim Fijaker, objašnjava Igor, njeguje starogradske pjesme a austrijska publika je, priča, iznenadjena kada shvati da na Balkanu postoji i tiša, subtilnija muzika koja nije toliko agresivna kao trube.

„Tamburaška muzika djeluje drugačije, ti tu muziku i ne primjetiš a odjednom skontaš kako ti je nešto lijepo i to je jedna jako bitna razlika! A Austrijanci su stvarno iznenadjeni kad nas čuju, jer nisu valjda navikli da i tako nešto stiže sa Balkana!“

Balkan je cool!

Osim starogradskih, Igorov Fijaker svira i dalmatinske i slavonske pjesme – nastupima u Beču to kulturno bogatstvo, objašnjava, sastav želi spasiti od zaborava.

„Mislim da to što mi sviramo polako zaista pada u zaborav. Te starogradske, dalmatinske pjesme, te romanse. Tako da mi to pomalo pokušavamo i održati da se i ta, da tako kažem njeznija strana Balkana, ne zaboravi i ne ugasi!

Ostaje medjutim da se vidi koliko će mladi naraštaj u ovome biti uspješan. Sljedeće veličanje balkanskog muzickog stereotipa desiće se naime već narednog mjeseca, kada se u Beču održava festival simboličnog imena „Balkan Fever“. Na festivalu neće nastupiti ni DeVibroluxe ni Fijaker, a grad je već izljepljen plakatima koje najavljuju nastupe Bobana Markovica i sličnih velikotrubačkih sastava iz cijele Jugoistočne Evrope.